Evropskim arhitektama, Å¡kolovanim na tradiciji zidanja kamenom i opekom, naÅ¡ japanski metod graÄ‘enja pomoću drveta i bambusa Äini se jedva vrednim svrstavanja u arhitekturu. Tek odnedavno su struÄnjaci za zapadnu arhitekturu prepoznali izvanredno savrÅ¡enstvo naÅ¡ih velikih hramova i odali im priznanje. S obzirom na takav odnos prema naÅ¡oj klasiÄnoj arhitekturi, teÅ¡ko bismo mogli oÄekivati od spoljaÅ¡njeg posmatraÄa da shvati tananu lepotu Äajne sobe, jer su naÄela njene izgradnje sasvim razliÄita od onih na Zapadu.
ÄŒajna soba (sukija) ne želi da bude niÅ¡ta viÅ¡e od same kućice – slamnate kolibe, kako je mi nazivamo. Izvorni ideogrami za sukiju znaÄe boraviÅ¡te iluzije. Kasnije su razni majstori Äaja, u zavisnosti od svog shvatanja Äajne sobe, upotrebljavali razliÄite kineske ideograme, pa izraz sukija može da oznaÄava boraviÅ¡te praznine ili boraviÅ¡te nesimetriÄnog. Ona je boraviÅ¡te iluzije, jer je prolazna struktura sagraÄ‘ena da udomi poetski impuls. Ona je boraviÅ¡te praznine utoliko Å¡to je iz nje uklonjen svaki ukras osim onog koji se tu može staviti da zadovolji neku trenutnu estetsku potrebu. Ona je boraviÅ¡te nesimetriÄnog poÅ¡to je posvećena poÅ¡tovanju NesavrÅ¡enog, pri Äemu su neke stvari namerno ostavljene nezavrÅ¡ene da bi ih razigrana maÅ¡ta upotpunila. Ideali teizma su, joÅ¡ od 16. veka, u tolikoj meri uticali na naÅ¡u arhitekturu, da se danaÅ¡nji obiÄan japanski enterijer, zbog krajnje jednostavnog i Äednog naÄina ukraÅ¡avanja, strancu Äini gotovo pust.
Prava nezavisna Äajna soba je bila kreacija Seno Soekija, poznatijeg po svom kasnijem imenu Rikju, najvećeg meÄ‘u svim majstorima Äaja, koji je u 16. veku, pod patronatom Taiko HidejoÅ¡ija[1], uspostavio formu Äajnog obreda i doveo je do visokog savrÅ¡enstva. Pre toga, razmere Äajne sobe odredio je Äovo, Äuveni majstor Äaja iz 15. veka. Prvobitne Äajne sobe bile su deo obiÄne gostinske sobe koja je bila podeljena paravanima radi „Äajnog okupljanja“. Odvojeni deo se nazivao kakai (ograda). Taj naziv se joÅ¡ uvek upotrebljava za one Äajne sobe koje se grade u kući i koje nemaju nezavisnu konstrukciju. Sukija se sastoji od prave Äajne sobe koja je tako ureÄ‘ena da u nju ne može da se smesti viÅ¡e od pet osoba – taj broj sugeriÅ¡e izreka: „ViÅ¡e od Gracija, a manje od Muza“, predsoblja (mizuja), gde se Äajno posuÄ‘e pere i priprema pre nego Å¡to se unese; stubiÅ¡ta (maćiai) gde gosti Äekaju poziv da uÄ‘u u Äajnu sobu, i vrtne staze (roÄ‘i) koja povezuje stubiÅ¡te sa Äajnom sobom.
Izgled Äajne sobe je neupeÄatljiv. Manja je od najmanjih japanskih kuća, dok nam materijal od koga je izgraÄ‘ena ostavlja utisak otmenog siromaÅ¡tva. Ipak, moramo da se prisetimo da je sve to plod duboke umetniÄke promiÅ¡ljenosti i da su detalji možda izraÄ‘ivani sa viÅ¡e pažnje od onih koji pripadaju bogatim palatama i hramovima. Zbog odabira graÄ‘evinskog materijala, kao i izrade koja zahteva veliki trud i preciznost, dobra Äajna soba je skuplja od obiÄne gospodske kuće. Drvodelje koje zapoÅ¡ljavaju majstori Äaja Äine posebnu i veoma poÅ¡tovanu klasu meÄ‘u zanatlijama jer njihov rad nije manje delikatan od rada izraÄ‘ivaÄa lakiranih ormara.
ÄŒajna soba se ne razlikuje samo od bilo kog proizvoda zapadne arhitekture, već je u snažnoj suprotnosti i sa samom klasiÄnom japanskom arhitekturom. NaÅ¡e stare plemenite graÄ‘evine, bilo svetovne ili religiozne, ne treba prezirati Äk ni zbog njihove puke veliÄine. Mali broj graÄ‘evina koje su tokom vekova bile poÅ¡teÄ‘ene katastrofalnih požara, joÅ¡ uvek su kadre da nas zadive veliÄanstvenošću i bogatstvom svojih ukrasa. Ogromni drveni stubovi, dve do tri stope Å¡iroki i trideset do Äetrdeset stopa visoki, podupiru, na komplikovanoj mreži držaÄa, velike grede koje Å¡kripe pod težinom krovova pokrivenih crepom.
Japanska kuća Äaja (Foto: buildajapanesegarden.com)
GraÄ‘evinski materijal i naÄin konstrukcije, premda neotporni na vatru, dobro su se pokazali protiv zemljotresa i bili su prilagoÄ‘eni klimatskim uslovima zemlje. Zlatna dvorana HorjuÄ‘ija i Pagoda JakuÅ¡ija dobar su primer trajnosti naÅ¡ih drvenih graÄ‘evina, koje su, skoro dvanaest vekova, ostale praktiÄno netaknute. Enterijer starih hramova i palata je bio raskoÅ¡no ukraÅ¡avan. U hramu Hode, u UÄ‘iju, koji potiÄe iz 10. veka, joÅ¡ uvek možemo videti raznobojne složene kupole i pozlaćene baldahine, ukraÅ¡ene ogledalima i najvrednijim biserima, kao i ostatke slika i skulptura koje su nekad pokrivale zidove. Kasnije u dvorcima Niko i NiÄ‘o u Kjotu, vidimo strukturalnu lepotu žrtvovanu bogatstvu ukrasa koji su, po boji i izvrsnim detaljima, jednaki najvećim lepotama arapske ili mavarske umetnosti.
Jednostavnost i Äistota Äajne sobe nastale su po ugledu na zen manastir. Zen manastir se razlikuje od manastira drugih budistiÄkih pravaca zbog toga Å¡to je namenjen da bude mesto stanovanja za monahe. Njegova kapela nije mesto poÅ¡tovanja ili hodoÄašća, već soba u kojoj se uÄenici sakupljaju da bi raspravljali i meditirali. U sobi nema niÄeg osim srediÅ¡nje niÅ¡e, u kojoj je, iza oltara, statua Bodidarme, osnivaÄa pravca ili Sakjamurija u druÅ¡tvu Kasjape i Anande[2], dvojice prvih patrijaraha zena. Na oltaru se nude cveće i mirisi u spomen na mudrace i njihov veliki doprinos zenu. Već smo spomenuli da su pred likom Bodidarme zen monasi uspostavili obred uzastopnog pijenja Äaja iz Å¡oljice i time postavili temelj Äajnoj ceremoniji. Možemo ovde dodati i to da je oltar zen kapele bio prototip tokonome, poÄasnog mesta u japanskoj sobi gde su slike i cveće postavljene da prosvećuju goste.
Svi naÅ¡i majstori Äaja bili su uÄenici zena i pokuÅ¡avali da duh zena uvedu u životnu stvarnost. Prema tome i soba, kao i drugi predmeti Äajne ceremonije, odražava veliki deo zen uÄenja. VeliÄina ortodoksne Äajne sobe, koja iznosi Äetiri i po strunjaÄe, ili deset kvadratnih stopa, utvrÄ‘ena je u jednom odlomku Sutre o Vikramaditi. U tom zanimljivom delu, Vikramadita pozdravlja Svetog ManÄ‘usrija[3] i osamdeset Äetiri hiljade Budinih uÄenika u sobi ove veliÄine, Å¡to predstavlja alegoriju koja je zasnovana na teoriji o nepostojanju prostora za istinski prosvetljenog Äoveka. Vrtna staza (roÄ‘i) koja vodi od stubiÅ¡ta do Äajne sobe, oznaÄava prvi stepen meditacije, prolaz do samospoznaje. Vrtna staza je trebalo da ukine vezu sa spoljnim svetom i da proizvede svež osećaj koji vodi punom estetskom užitku u samoj Äajnoj sobi.
Onaj ko je iÅ¡ao tim vrtnim puteljkom kroz sumrak zimzelena preko pravilnih nepravilnosti gaznog kamenja po kojima su ležale suve borove iglice i ko je prolazio pored granitnih fenjera prekrivenih mahovinom, nije mogao a da se ne seti kako se njegov duh uzdizao iznad uobiÄajenih misli. Neko može biti usred grada, a ipak se osećati kao da se nalazi u Å¡umi, daleko od praÅ¡ine i buke civilizacije. Genijalnost koju su pokazivali majstori Äaja proizvodeći te efekte spokojstva i Äistote bila je izuzetna. Priroda osećaja koji se bude dok se koraÄa roÄ‘ijem, razlikuje se kod razliÄitih majstora Äaja. Neki su, poput Rikjua, težili potpunoj samoći, tvrdeći da se tajna pravljenja roÄ‘ija nalazi u staroj pesmi:
Gledam dalje;
nema cveća,
ni šarenog lišća.
Na morskoj obali
stoji usamljena koliba
u bledoj svetlosti
jesenje veÄeri.
Statua Senoa Rikjua u Sakaju (Foto: kansai-odyssey.com)
Drugi, kao Kobori EnÅ¡u, težili su drugaÄijem efektu. EnÅ¡u je govorio da se ideja o vrtnoj stazi može naći u sledećim stihovima:
Šumica letnjeg drveća,
malo mora,
bledi veÄernji mesec.
Nije teško prozreti njegovu nameru. On je želeo da stvori stav novoprobuđene duše koja se još zadržava među senovitim snovima prošlosti, kupajući se još uvek u slatkoj nesvesnosti blage duhovne svetlosti, žudeći za slobodom koja leži u dalekom prostoru.
Tako pripremljen, gost će se nemo približiti svetiliÅ¡tu i, ako je samuraj, ostaviće maÄ na postolju pod nadstreÅ¡nicom. Tako Äajna soba postaje istaknuta kuća mira. Tada će se gost sagnuti i upuzati u sobu kroz vratanca koja nisu viÅ¡a od tri stope. Ova procedura je obaveza svih gostiju, visokih i niskih, sa ciljem da im probudi poniznost. Za vreme boravka u maćiaiju, gosti se meÄ‘usobno dogovaraju o redosledu ulaska, a zatim jedan po jedan, tiho ulaze i zauzimaju svoja mesta poÅ¡to su se poklonili slici ili cvetnom aranžmanu na tokonomi. Domaćin ne ulazi u sobu dok se gosti sami ne smeste i dok tiÅ¡inu niÅ¡ta ne remeti sem vrenja vode u gvozdenom kotliću. Kotlić lepo peva, jer su komadići gvožđa na njegovom dnu tako rasporeÄ‘eni da proizvode jedinstvenu melodiju u kojoj se mogu Äuti odjeci slapa obavijenog oblacima, udaljenog mora koje se razbija o stenje, jakog pljuska u bambusovoj Å¡umi ili Å¡uma borova na nekom dalekom bregu.
ÄŒak je i danju svetlost u sobi priguÅ¡ena, jer niska nadstreÅ¡nica kosog krova propuÅ¡ta samo malo sunÄevih zraka. Sve je u uzdržanim tonovima, od krova do poda, a i sami gosti pažljivo biraju odeću nenametljivih boja. U svemu je mudrost vremena, jer je tabuirano sve Å¡to je skoraÅ¡nje, osim jednog opreÄnog prizvuka koga prave bambusova kutlaÄa i laneni ubrus koji moraju biti Äisti, beli i novi. Koliko god Äajna soba i Äajni pribor izgledali staro, sve je apsolutno Äisto. Ni trunka praÅ¡ine se ne može naći ni u najmraÄnijem uglu, jer u suprotnom domaćin ne bi bio majstor Äaja. Jedna od prvih potreba majstora Äaja je znanje kako se briÅ¡e, Äisti i pere, jer umetnost može da bude i u Äišćenju i brisanju praÅ¡ine. Komad starog metalnog predmeta ne sme biti izložen nesavesnoj revnosti neke holandske domaćice. Kapi vode sa vaze za cveće ne smeju da se obriÅ¡u poÅ¡to mogu da podsete na svežinu i jutarnju rosu.
U vezi sa tim, jedna priÄa o Rikjuu dobro ilustruje ideje o Äistoći kojih se drže majstori Äaja. Rikju je posmatrao svog sina Å oana, dok je Äistio i polivao vrtnu stazu. „Nije dovoljno Äisto“, reÄe Rikju kad je Å oan zavrÅ¡io zadatak i naredi mu da pokuÅ¡a ponovo. Nakon zamornog sata sin se obrati ocu: „OÄe, nema viÅ¡e Å¡ta da se uradi. Staza je oprana tri puta, kameni fenjeri i drveće su dobro poprskani vodom, mahovina i liÅ¡ajevi sijaju od sveže zelene boje; ni granÄicu, ni list, nisam ostavio na tlu.“ „Mlada budalo“, prekori ga majstor Äaja, „to nije naÄin na koji se Äisti vrtna staza.“ RekavÅ¡i to, Rikju zakoraÄi u vrt, zatresa jedno drvo i rasu po vrtu zlatno i tamnocrveno lišće – komadiće jesenjeg brokata! Rikju nije zahtevao samo Äistoću, već i lepotu i prirodnost.
Ime boraviÅ¡te iluzije podrazumeva takvu graÄ‘evinu koja može da zadovolji neki individualni umetniÄki zahtev. ÄŒajna soba je napravljena za majstora Äaja, a ne majstor Äaja za Äajnu sobu. Ona nije namenjena potomstvu i zato je prolazna. Ideja da svako treba da ima svoju kuću zasnovana je na jednom starom japanskom obiÄaju, na Å¡intoistiÄkom sujeverju koje nalaže da svako prebivaliÅ¡te mora biti napuÅ¡teno nakon smrti glavnog stanara. Možda je postojao neki neobjaÅ¡njiv zdravstveni razlog za takve postupke. Drugi drevni obiÄaj je bio da se svakom paru koji se venÄa sagradi nova kuća. Na osnovu tih obiÄaja možemo zakljuÄiti zbog Äega su se, u stara vremena, carske prestonice tako Äesto selile iz jednog mesta na drugo.
Svetilište Naiku u okviru kompleksa hrama Ise, vrhovnog svetilišta boginje Sunca (Foto: N yotarou)
Primer jednog od tih starih obiÄaja je i na svakih dvadeset godina ponovno graÄ‘enje hrama Ise, vrhovnog svetiliÅ¡ta boginje Sunca, a koji se održao do danaÅ¡njih dana. Opstanak tih obiÄaja je bio moguć samo zbog naÄina graÄ‘enja kakvu ima naÅ¡a drevna arhitektura – lako za ruÅ¡enje, lako za podizanje. Trajnija graÄ‘evina, od opeke i kamena, uÄinila bi seobe neizvodljivim, Å¡to su one i postale kada smo, posle perioda Nara, prihvatili stabilnije i masivnije drvene konstrukcije iz Kine.
Ipak, sa prevlašću zen individualizma u 15. veku, stara ideja postaje prožeta dubljim znaÄenjem Å¡to se vidi i u primeru Äajne sobe. Zen, sa budistiÄkom teorijom prolaznosti i težnjom za prevlast duha nad materijom, prepoznao je kuću samo kao privremeno utoÄiÅ¡te za telo. Samo telo je bilo tek kolibica u divljini, slabo skroviÅ¡te napravljeno od svezane trave Å¡to raste naokolo – a koja bi se razložila u prvobitnu divljinu kada bi se opet razvezala. U Äajnoj sobi prolaznost se sugerisala prividnom neopreznošću u izboru graÄ‘evinskog materijala; slamnatim krovom, krhkošću tananih stubova i lakoćom bambusovih podupiraÄa. VeÄno se mora naći samo u duhu koji je otelovljen u tom jednostavnom ambijentu, ulepÅ¡ava sve njegove delove suptilnim sjajem svoje rafiniranosti.
Primena principa životne snage u umetnosti nam govori da Äajna soba treba da se gradi da bi zadovoljila neki individualni ukus. Umetnost, da bi bila potpuno cenjena, mora biti istinita kao i sam, svakodnevni život. To ne znaÄi da mi treba da zanemarimo zahteve potomstva, već da viÅ¡e uživamo u sadaÅ¡njosti. To ne znaÄi da mi ne treba da se obaziremo na kreaciju proÅ¡losti, nego da moramo da ih urežemo u vlastitu svest. Ropsko prihvatanje tradicije i formula sputava izražavanje individualnosti u arhitekturi. Možemo samo plakati nad besmislenim imitacijama evropskih graÄ‘evina koje se mogu videti u modernom Japanu. ÄŒudimo se zaÅ¡to je kod najnaprednijih zapadnih naroda arhitektura morala biti liÅ¡ena originalnosti i toliko ispunjena ponavljanjima zastarelih stilova. Možda prolazimo kroz period demokratizacije umetnosti dok Äekamo pojavu nekog kneževskog majstora koji će uspostaviti novu dinastiju. Kada bismo samo viÅ¡e voleli stare, a manje ih oponaÅ¡ali! ReÄeno je da su Grci bili veliki zato Å¡to nikada nisu crpeli iz Antike.
Termin boraviÅ¡te praznine, sem Å¡to izražava taoistiÄku teoriju o seobuhvatnom, ukljuÄuje i koncepciju o neprestanoj potrebi za promenom ukrasnih motiva. Osim neÄega Å¡to se u Äajnu sobu može privremeno smestiti da bi se zadovoljilo neko estetsko raspoloženje, ona je apsolutno prazna. Neki poseban umetniÄki predmet se unosi za odreÄ‘enu priliku dok je sve ostalo odabrano i ureÄ‘eno tako da poveća lepotu osnovne teme. Niko ne može istovremeno da sluÅ¡a razliÄita muziÄka dela, poÅ¡to istinsko razumevanje lepote postaje moguće samo koncentracijom na neki centralni motiv. Tako će se videti da je naÄin ukraÅ¡avanja naÅ¡ih Äajnih soba suprotan onome koji je uobiÄajen na Zapadu, gde se unutraÅ¡njost kuće Äesto pretvara u muzej.
Japancu, koji je navikao na jednostavnost ukraÅ¡avanja i na Äesto menjanje ukrasa, zapadni enterijer, stalno ispunjen ogromnom koliÄinom slika, kipova i starudija, Äini se kao vulgarno ispoljavanje bogatstva. Potrebno je veliko razumevanje da bi se neprekidno uživalo Äak i u jednom remek-delu, a sposobnost umetniÄkog osećaja mora biti bezgraniÄna kod onih koji mogu, dan za danom, da žive usred takve zbrke boja i oblika kakva se Äesto može videti u evropskim i ameriÄkim kućama.
Japanska Äajna ceremonija
BoraviÅ¡te nesimetriÄnog sugeriÅ¡e na sledeću fazu naÅ¡eg dekorativnog plana. Zapadni kritiÄari su Äesto komentarisali odsutnost simetrije u japanskim umetniÄkim predmetima koja je rezultat ispoljavanja taoistiÄkih ideala kroz zen. KonfuÄijanizam, sa svojom duboko usaÄ‘enom idejom dualizma, i severni budizam, sa svojim poÅ¡tovanjem trojstva, nisu bili ni u kakvoj suprotnosti sa izražavanjem simetrije. U stvari, ako prouÄimo staru kinesku bronzu ili religioznu umetnost dinastije Tang i razdoblje Nara, uoÄićemo neprekidnu težnju za simetrijom. RazmeÅ¡taj ukrasa naÅ¡ih klasiÄnih enterijera bio je strogo odreÄ‘en. MeÄ‘utim, taoistiÄka i zen koncepcija savrÅ¡enstva bila je drugaÄija. DinamiÄna priroda njihove filosofije viÅ¡e pažnje je pridavala procesu kroz koji se savrÅ¡enstvo tražilo, nego samom savrÅ¡enstvu.
Istinsku lepotu može da otkrije samo onaj ko je mentalno upotpunio neupotpunjeno. Snaga života i umetnosti je u njihovoj sposobnosti razvoja. Svakom gostu je ostavljeno da maÅ¡tom, i u skladu sa samim sobom, upotpuni efekat Äajne sobe. Otkad je zen preovladao kao naÄin miÅ¡ljenja, umetnost Dalekog istoka namerno je izbegavala simetriju, poÅ¡to ona ne izražava samo upotpunjavanje, već i ponavljanje. JednoliÄnost dizajna se smatrala kobnom za svežinu maÅ¡te. Tako su pejzaži, ptice i cveće postali omiljene teme za oslikavanje, viÅ¡e nego ljudski lik koji je prisutan i u samom posmatraÄu. ÄŒesto smo sebi oÄigledni takvi kakvi smo, i uprkos naÅ¡oj taÅ¡tini, Äak i samoposmatranje može da postane monotono.
U Äajnoj sobi je stalno prisutan strah od ponavljanja. RazliÄiti ukrasni predmeti u sobi treba tako da se odaberu da se ni jedna boja ili dezen ne ponavljaju. Ako imate živ cvet, nije dozvoljena slika cveća. Ako koristite okrugao kotlić, vrÄ za vodu mora da bude ugaoni. Å oljica sa crnom glazurom ne sme da se koristi sa crnom lakiranom kutijom za Äaj. Kad se postavlja vaza na kadionik na tokonomu, mora da se obrati pažnja da se ne stavi taÄno na sredinu i podeli prostor na dve jednake polovine. Da bi se razbila svaka pomisao na monotoniju u sobi, potporni stub tokonome je, za razliku od ostalih stubova, izraÄ‘en od druge vrste drveta.
I ovde se japanski naÄin ukraÅ¡avanja enterijera razlikuje od onog na Zapadu, gde predmete na kaminima i drugim mestima možemo da vidimo simetriÄno poreÄ‘ane. U zapadnim kućama smo Äesto suoÄeni sa onim Å¡to se nama Äini beskorisnim ponavljanjem. Nalazimo da je zamorno razgovarati sa Äovekom iza Äijih leÄ‘a u nas zuri njegov portret u prirodnoj veliÄini. Pitamo se koji je od njih stvaran, onaj sa slike ili onaj koji govori, i osećamo Äudno ubeÄ‘enje da jedan od njih mora biti lažan. Mnogo puta smo sedeli za sveÄanim stolom misleći da bismo potajno osećali muÄninu u želucu, o prikazanom obilju na trpezarijskim zidovima. ÄŒemu te naslikane žrtve lova i sporta, detaljne gravure riba i plodova? ÄŒemu izlaganje porodiÄnih tanjira koji nas podsećaju na one koji su nekad obedovali, a sad su mrtvi?
UnutraÅ¡njost Äajne sobe
Jednostavnost Äajne sobe i njena liÅ¡enost vulgarnosti Äini je istinskim svetiliÅ¡tem za razliku od uznemirenosti spoljnog sveta. Samo tu se Äovek može neometano posvetiti poÅ¡tovanju lepog. U 16. veku, poÅ¡to je bio razvijen strogi formalizam uprave Tokugava, ona je pružala jedinu mogućnost za slobodno druženje umetniÄkih duÅ¡a. Pred velikim umetniÄkim delom nije bilo razlike izmeÄ‘u daimjoa[4], samuraja i seljaka. Danas, industrijalizacija sve viÅ¡e otežava dostizanje istinske otmenosti Å¡irom sveta. Nije li nam Äajna soba potrebnija nego ikad?
Kazuko Okakura
Kazuko Okakura (1862-1913) potiÄe iz samurajske porodice. Bio je veliki protivnik otvaranja Japana prema svetu i njegove modernizacije u vreme cara MeiÄ‘ija (druga polovina 19. veka). Na Tokijskom carskom univerzitetu je stekao titulu magistra umetnosti i sa odliÄnim uspehom položio filosofiju i englesku književnost. Bio je veliki poznavalac kineskog jezika. Veoma je zaslužan Å¡to se zapadni svet upoznao sa tradicionalnom japanskom kulturom i kulturnom baÅ¡tinom. ZnaÄajan deo života morao je provede u Bostonu, gde je bilo viÅ¡e razumevanja za njegove napore da oÄuva tradicionalni Japan, nego u samom Japanu. Za života su mu objavljene tri knjige, a posle smrti sabrana dela „Srce raja“.
UPUTNICE:
[1] Tojotomi Hidejoši (1537-1598), šogun za vreme Azući-Momojama perioda, vladar Japana od 1582. do 1598. Po rođenju je bio seljak, a kasnije je postao pomoćnik šogunu Nobunagi, da bi nakon njegove smrti postao diktator Japana, primivši naziv Taiko.
[2] Kasjapa (Mahakasjapa) i Ananda; dvojica Budinih sledbenika. Nakon Gautamine smrti, Kasjapa je postao njegov naslednik. Ananda je pristupio budistiÄkom redu druge godine nakon Å¡to je Buda poÄeo da propoveda svoju doktrinu, a tokom poslednjih 25 godina Budinog života liÄno mu je služio.
[3] ManÄ‘usri, jedan od dvojice najvažnijih bodisatvi mahajnskog budizma. On je oliÄenje mudrosti, a budistiÄka ikonografija ga prikazuje sa maÄem zmaja u rukama i knjigom koja simbolizuje njegovu mudrost. Postao je znaÄajna figura u budizmu Kine, Japana, Tibeta, Nepala i Jave.
[4] Daimjo, feudalni gospodar.
Odlomak iz Knjige o Äaju, Kazuko Okakura, Beograd, Kokoro, 2008
Izvor: Novi Standard
You must be logged in to post a comment Login