VitgenÅ¡tajn je vaspitan u katoliÄkom duhu, iako je njegova porodica uglavnom bila jevrejskog porekla. Njegov deda Herman Kristijan VitgenÅ¡tajn preobratio se iz judaizma u protestantizam, a Hermanova supruga Fani prihvatila je istu konfesiju neposredno pre venÄanja. MeÄ‘utim, Ludvikovi deda i baba po majci, Jakob i Marija Kalmus, bili su katolici, tako da su njegovi roditelji, iako razliÄitih hrišćanskih veroispovesti, odluÄili da da svu decu krste prema katoliÄkom obredu. VitgenÅ¡tajn je kasnije priÄao Arvidu Sjegrenu da je pod uticajem svoje sestre Margarete izgubio svoju detinju veru; Å¡taviÅ¡e, poÄeo je da oseća prezir i netrpeljivost prema hrišćanstvu. Kada ga je Rasel upoznao, bio je iznenaÄ‘en Å¡to je sreo nekoga ko je u kritikovanju hriÅ¡Äanstva stroži od njega. MeÄ‘utim neobiÄne okolnosti u VitgenÅ¡tajnovom životu i doživljaji koji su za njega imali religiozno znaÄenje navešće ga da joÅ¡ jednom promeni svoj odnos prema hrišćanskoj veri.
Kada je imao dvadeset i jednu godinu, VitgenÅ¡tajn je jednom prilikom u pozoriÅ¡tu prvi put pomislio da bi mogao da bude religiozan. Komad mu se nije dopao, ali je na njega snažan utisak ostavilo to Å¡to glavni junak, koji je pretpeo brojne nevolje, dolazi do saznanja da, ma Å¡ta da se dogodi, niÅ¡ta viÅ¡e ne može da ga povredi: on je, na neki naÄin apsolutno zaÅ¡zićen. Dve decenije kasnije, u „Predavanju o etici“, VitgenÅ¡tajn će istaći da je osećaj apsolutne zaÅ¡tićenosti jedan od izvora religije i morala, a o veri će, tokom ostatka života, razmiÅ¡ljati kao o „utoÄiÅ¡tu pred najtežom nevoljom“.
U Prvom svetskom ratu, u austrougarskim rovovima i kasnije u zarobljeniÅ¡tvu u Monte Kasinu, VitgenÅ¡tajn je Äitao Tolstojevo JevanÄ‘elje; ovo delo mu je, prema njegovim reÄima, olakÅ¡alo spoljaÅ¡nji život i saÄuvalo njegovo unutraÅ¡nje biće; meÄ‘u drugim vojnicima postao je poznat kao „Äovek sa jevanÄ‘eljima“. Dok je bio ratni zarobljenik, VitgenÅ¡tajn je bio obavezan da svakodnevno prisustvuje katoliÄkoj službi i to iskustvo mu je prijalo.
Posle rata, VitgenÅ¡tajn se odrekao celokupne nasleÄ‘ene imovine u korist svojih sestara. Želeo je da postane sveÅ¡tenik, ali je od toga odustao jer se od njega zahtevalo da zavrÅ¡i ÄetvorogodiÅ¡nje studije teologije; umesto toga, jedno vreme je radio kao baÅ¡tovan u Klostenburgu. Zatim se odluÄio za poziv uÄitelja kako bi mogao da „Äita jevanÄ‘elja sa decom“; meÄ‘utim , nameÅ¡tenje u seoskoj Å¡koli u Tratenbahu donelo mu je jedino nova razoÄarenja, tako da je, na nagovor Frenka Remzija, odluÄio da se vrati u Kembridž i ponovo se posveti filozofiji.
Iako je održao samo jedan kurs o religioznom verovanju, VitgenÅ¡tajn je preko dvadeset godina sa Drurijem vodio razgovore o pitanjima vere; veliki deo njegovih privatnih beležaka posvećen je religiji. Jednom prilikom rekao je Djuriju:“Nisam rekigiozan ali ne mogu da ne razmatram svaki problem sa religiozne taÄke glediÅ¡ta.“ Malkolm smatra da VitgenÅ¡tajn u ovoj izjavi ukazuje na filozofske probleme; to Å¡to im pristupa sa religiozne taÄke glediÅ¡ta ne znaÄi da on filozofske probleme poistovećuje sa religioznim, „već da, umesto toga, postoji sliÄnost, ili sliÄnosti, izmeÄ‘u njegovog shvatanja filozofije i neÄeg Å¡to je karakteristiÄno za religiozno miÅ¡ljenje“. Malkolm izdvaja Äetiri, meÄ‘usobno povezane, analogije izmeÄ‘u filozofije, kako je razume VitgenÅ¡tajn, i religije.
Prva analogija, sastoji se u tome Å¡to se u filozofiji, kao i u religiji, izvesne stvari prihvataju bez objaÅ¡njenja. Vernik ne traži razloge za Božija dela; on prihvata i najtežu nesreću, upravo zato Å¡to je doživljava kao izraz Božije volje. Sa druge strane, VitgenÅ¡tajn je Äesto upozoravao da u filozofiji nema veće opasnosti od pokuÅ¡aja da se sve objasni: proces objaÅ¡njavanja jednom mora da se zavrÅ¡i, i tada je neophodno prepoznati ovaj zavÅ¡etak i konstatovati da odreÄ‘ena praksa, do koje se stiže na kraju lanca objaÅ¡njenja, pripada naÅ¡em obliku života; neke stvari Äinimo jednostavno tako kako ih Äinimo i nema smisla obrazlagati zaÅ¡to. ObjaÅ¡njenja su sastavni deo jeziÄkih igara, ali ne mogu se tražiti objaÅ¡njenja za samo postojanje samih igara; one su autonomne institucije ponaÅ¡anja. Iako VitgenÅ¡tajn nikada nije nazvao religiju jeziÄkom igrom niti oblikom života, Malkolm je to uÄinio na viÅ¡e mesta; u delu Misao i saznanje on piÅ¡e:
„Religija je oblik života; ona je jezik neodvojiv od delanja – ono Å¡to VitgenÅ¡tajn naziva „jeziÄkom igrom“. Nauka je druga jeziÄka igra. Nijednoj nije potrebno bilo kakvo opravdanje, prvoj niÅ¡ta viÅ¡e nego drugoj“
Mnogi paragrafi iz VitgenÅ¡tajnove zaostavÅ¡tine potkrepljuju Malkolmovu i nterpretaciju: u „Primedbama o Frejzerovoj Zlatnoj grani“, na prime, VitgenÅ¡tajn istiÄe da se religiozno verovanje može razumeti jedino kao sastavni deo specifiÄnih religioznih rituala. Frejzerova zasliga je u tome Å¡to je ukazao na Äinjenicu da je Äovek „ceremonijalna životinja“; meÄ‘utim, on je pokuÅ¡ao da objasni religioznu praksu pojedinih etniÄkih zajednica kao primitivni i nedovoljno razvijeni oblik nauke, a to je, po VitgenÅ¡tajnovom miÅ¡ljenju, dvostruka greÅ¡ka: prva se sastoji u tome Å¡to je Frejzer ponudio objaÅ¡njenje tamo gde treba „samo da da opis i kaže: takav je ljudski život, budući da „ nikakvo miÅ¡ljenje ne utemeljuje religiozni simbol“; njegova druga greÅ¡ka je Å¡to je religiozna verovanja protumaÄio kao pogreÅ¡ne nauÄne hipoteze:
„Besmisleno je Å¡to Frejzer predstavlja te ljude kao da oni imaju potpuno pogreÅ¡ne (Äak sumanute) ideje o prirodnom toku, dok oni imaju samo neobiÄnu interpretaciju fenomena. To jest, kada bi oni zapisali svoje znanje o prirodi, ono se ne bi fundamentalno razlikovalo od naÅ¡eg. Jedino je njihova magija drugaÄija“
Drugim reÄima, religija je samosvojna forma reprezentacije, koja se u mnogim aspektima razlikuje od nauÄne reprezentacije sveta; za VitgenÅ¡tajna „religiozno verovanje može biti jedino (neÅ¡to kao) strasno opredeljenje za izvestan koordinantni sisteM“. Oni koji, kao Frejzer, religiozna verovanja smatraju iracionalnim, procenjuju religiju standardima karakteristiÄnim za drugu jeziÄku igru – nauku; oni su pobrkali pojmovne okvire. Kao Å¡to primećuje Hans-Johan Glok, za religiju se, iz VitgenÅ¡tajnove pozicije, ne može reći da je racionalna ni da je iracionalna, već može jedino da je preracionalna. Takvo stanoviÅ¡te u filozofiji religije danas se naziva „vitgenÅ¡tajnovskim fideizmom“.
Druga analogija izmeÄ‘u filozofije i religije odnosi se na karakteristiÄno iskustvo ÄuÄ‘enja Å¡to uopÅ¡te neÅ¡to postoji. Vernik prihvata postojanje sveta kao Äudo Božije kreacije; analogno tome, filozof, koji je, kao VitgenÅ¡tajn, posvećen analizi jezika, može jedino da se iÅ¡ÄuÄ‘ava Å¡to postoji jezik: Äudo postojanja jezika, Å¡taviÅ¡e, predstavlja odgovarajući jeziÄki izraz Äuda da postoji svet. VitgenÅ¡tajn je, u takozvanoj ranoj fazi, verovao da se nijedno od ovih Äuda ne može izraziti u jeziku, ali da se ona pokazuju pomoću smislenog govora o stvarima u svetu. Osećaj zaÄuÄ‘enosti pred celinom svega postojećeg, pored ranije pomenutog osećaja apsolutne zaÅ¡tićenosti, drugi je važan izvor religije i etike; prema uÄenju izloženom u Tractatusu, religija i etika jednako su neizrecive budući da su vrednosti i smisao sveta ne nalaze u svetu: „Kakav je svet, potpuno je indiferentno za ono ViÅ¡e. Bog se ne objavljuje u svetu“. U vreme kada je držao predavanje o religioznom verovanju, VitgenÅ¡tajn je već promenio svoje stavove: poÅ¡to reÄenice o religioznim verovanjima predstavljaju neodvojivi deo religiozne prakse odreÄ‘ene zajednice, one nisu besmislene; uloga koju imaju u religioznim ritualima i životu Älanova te zajednice odreÄ‘uje njihov smisao.
Malkolm opisuje treću analogiju na sledeći naÄin: Kao Å¡to su „religiozno osećanje, miÅ¡ljenje, praksa, izraz uverenja da sa ljudima neÅ¡to temeljno nije u redu“, da su zahvaćeni „moralnom i duhovnom bolešću“, filozofski problemi predstavljaju „bolest miÅ¡ljenja“, Äiji je glavni uzrok „jednostrana dijeta: miÅ¡ljenja se ishranjujusamo jednom vrstom primera“. VitgenÅ¡tajn upotrebljava isti izraz, Krankheit, kada govori o „zaraženosti“ religioznim i filozofskim problemima. Filozof je, smatra VitgenÅ¡tajn, u ulozi terapeuta koji „u sebi mora da izleÄi mnoge bolesti razumevanja, da bi mogao da dospe do pojmova zdravog razuma“. Sa druge strane, religiozni pojedinci ostavili su nam precizne opise svojih patnji; njihovi spisi nisu metaforiÄni, jer se doživljaji koje u njima iznose ne mogu izraziti drugaÄije niti doslovnije:
Hrišćanstvo nije nikakvo uÄenje, mislim, nije teorija o tome Å¡ta se dogodilo i Å¡ta će se dogoditi sa ljudskom duÅ¡om, već opis onoga Å¡to se stvarno zbiva u ljudskom životu. Jer spoznaja greha zaista se deÅ¡ava, isto kao i oÄajanje i iskupljenje uz pomoć vere. Oni koji o tome govore (kao Banjan), jednostavno opisuju ono Å¡to im se dogodilo; Å¡ta god ko tome hteo da pridoda.
VitgenÅ¡tajnova razmiÅ¡ljanja o stradanju i religioznim mukama ukazuju na Kjerkegorov uticaj:“ljudi nisu religiozni u meri u kojoj za sebe veruju da su nesavrÅ¡eni, već da su bolesni“, piÅ¡e VitgenÅ¡tajn, a „hrišćanska religija je samo za onoga kome je potrebna beskrajna pomoć, dakle samo za onoga ko trpi beskonaÄno muÄenje“. Za VitgenÅ¡tajna, kao i za Kjerkegora, religiozno iskustvo je uvek individualno:
Izbor po milosti Tako se sme pisati samo u najstraÅ¡nijoj patnji – onda to znaÄi neÅ¡to sasvim drugo. Ali zato nikome nije dopuÅ¡teno da se na to poziva kao na istinu, osim i ako sam to ne izgovara u mukama. –To jednostavno nije teorija. – Ili takoÄ‘e: ako je to istina, onda nije ona istina za koju se na prvi pogled Äini da je izreÄena. To nije teorija, već pre vapaj ili krik.
ÄŒetvrta analogija odnosu se upravo na „antiteorijski“ karakter filozofije i religije: prema VitgenÅ¡tajnovom miÅ¡Äkenju, hrišćanska vera nije nikakva doktrina, a zadatak filozofije je strogo deskriptivan; filozofi ne treba da formuliÅ¡u teorije o znaÄenju izraza u svakodnevnom jeziku, već da opiÅ¡u naÄin na koji ih upotrebljavamo. PoÅ¡to je religiozno verovanje „strasno opredeljivanje“ za izvestan oblik života i predstavljanja sveta, ono ne poÄiva na dokazima i nije mu potrebno nikakvo opravdanje:
Religija kaže: UÄini to! – Misli tako!, ali to ne može da opravda i dovoljno je da to pokuÅ¡a pa da postane odbojna; jer za svaki razlog koji pruži, postoji ubedljiv protivrazlog. Pogodnije je reći: „Zar nećeÅ¡ to da uradiÅ¡? – koliko god da je odbojno. –
Dokazi Božije egzistencie ne mogu nikoha uveriti da postoji Boh; njih su, smatra VitgenÅ¡tajn, saÄinili vernici da bi analizirali svoju veru, koju su stekli na drugi naÄi: pomoću vaspitanja i usled razliÄitih životnih iskustava, posebno iskustva patnje. Ne samo da se hrišćanstvo ne zasniva na dokazima već ne poÄiva ni na istorijskim Äinjenicama, kao Å¡to tvrdi otac O’Hara, jer tada bi se ono temeljilo na „preterano slaboj evidenciji“; istorijska autentiÄnost dogaÄ‘aja opisanih u jevanÄ‘eljima potpuno je irelevantna za religiju; VitgenÅ¡tajn je u pogledu toga nedvosmislen:
Bog je naložio da Äetiri Äoveka izveste o životu BogoÄoveka, svaki drugaÄije i protivreÄići jedan drugom – ali zar ne možemo da kažemo: važno je da ovaj narativ ima jedino sasvim odreÄ‘enu istorijsku verovatnoću, upravo zato da se to ne bi smatralo suÅ¡tinskim, odluÄujućim. Da se slovu ne bi verovalo viÅ¡e nego Å¡to treba i da bi duh zadržao ono Å¡to mu pripada. To jest: ono Å¡to treba da uoÄiÅ¡ ne može preneti ni najbolji, najprecizniji istoriÄar; stoga je dovoljan i osrednji prikaz, Å¡taviÅ¡e, on je Äak poželjniji. Jer i on može da prenese ono Å¡to treba da bude preneto.
Hrišćanstvo ne poÄiva na istorijskoj istini, već pred nas iznosi istorijski narativ i kaže: a sad veruj!. Ali ne veruj ovoj priÄi kao Å¡to bi verovao u neki istorijski izveÅ¡taj – nego: veruj, i u dobru i u zlu, a to možeÅ¡ postići samo kao rezultat svog celokupnog života. Ovde ti je data jedna obavest! – ne ponaÅ¡aj se prema njoj kao prema drugim istorijskim izveÅ¡tajima! Neka ona zauzme sasvim drugaÄije mesto u tvom životu. – U tome nema niÄeg paradoksalnog.
Kada bi hrišćanstvo bilo samo još jedna teorija među drugima, ono ne bi moglo da motiviše vernika da iz osnova promeni svoj život, jer „sve znanje je sivo“, a „život i religija su puni boja“:
HriÅ¡Äanstvo, verujem, uzmeÄ‘u ostalog kaže da su sva ispravna uÄenja beskorisna. Da moraÅ¡ da promeniÅ¡ svoj život, ili smer svoga života. Da je sve znanje hladno; da pomoću njega ne možeÅ¡ da urediÅ¡ život, niÅ¡ta viÅ¡e nego Å¡to bi mogao da kujeÅ¡ gvožđe dok je hladno. Ispravno uÄenje ne mora da te osvoji, možeÅ¡ jednostavno da ga slediÅ¡ kao uputstvo lekara. – Ali ovde mora neÅ¡to da te obuzme i da preokrene sve u tebi. – (To jest, tako ja to razumem) Kada se jednom promeniÅ¡, onda moraÅ¡ takav i da ostaneÅ¡. U znanju nema strasti. Suprotno tome, Kjerkegor kaže za veru da je strast.
Religiozno verovanje neraskidivo je povezano sa naÄinom života vernika i njegovim delima; sliÄno tome, VitgenÅ¡tajn je u poznoj fazi isticao da se znaÄenje reÄi ne može razumeti izvan prakse jeziÄke zajednice.
Neki VitgenÅ¡tajnovi studenti i sledbenici su, pod njegovim uticajem, prihvatili katoliÄanstvo. Druri je, sa druge strane, želeo da postane sveÅ¡tenik i pre nego Å¡to je upoznao VitgenÅ¡tajna; VitgenÅ¡tajn ga je, meÄ‘utim, pd toga odgovorio i ubedio da se opredeli za psihijatriju.
Tokom poslednje godine svoga života VitgenÅ¡tajn je Äesto vodio razgovore o religioznim temama s ocem Konradom, dominikanskim sveÅ¡tenikom koji je poduÄavao Smitiza u vreme njegovog preobraćenja. VitgenÅ¡tajn je umro u aprilu 1951. Godine. Njegovi prijatelji su bili u nedoumici kako da ga sahrane; Druri je odluÄio da se održi katoliÄki pogreb.
Piter VinÄ je kritikovao Malkolmove Äetiri analogije. On smatra da VitgenÅ¡tajn nije mislio iskljuÄivo na filozofske probleme kada je rekao Druriju da svaki problem razmatra sa religiozne taÄke glediÅ¡ta. Umesto strogog paralelizma izmeÄ‘u VitgenÅ¡tajnovog poimanja religije i filozofije, koji je ponudio Malkolm, VinÄ smatra da je odnos religije i filozofije u VitgenÅ¡tajnovom opusu složeniji i manje odreÄ‘en, kao uostalom i sama polazna VitgenÅ¡tajnova izjava Druriju. On misli da epizode iz VitgenÅ¡tajnovog života i njegove spise treba razumeti kao manifestacije jedinstvene religiozne egzistencije, u kojoj je filozofska aktivnost predstavljala važan deo „rada na samom sebi“.
Andrej Jandrić
You must be logged in to post a comment Login