Dok je ostareli Džon Hjuston snimao „Mrtve“ zasigurno je znao da će to biti njegov poslednji film. …jer, kako drugaÄije objasniti magiÄnu veliÄanstvenost ovog kamernog filma i njegov smiren osećaj shvatanja konaÄnosti. Koliko se sećam, joÅ¡ je samo Tarkovski bio svestan, dok, je montirao „Žrtvovanje“ da mu je životni kraj izvestan, pa otuda i ona posveta sinu na odjavnoj Å¡pici.
Zapravo, smrt je uvek igrala glavnu ulogu kod Hjustona od samog poÄetka njegovog bavljenja filmom – kao neka vrsta apsurdnog dogaÄ‘aja u sveopÅ¡toj nesreći postojanja. U „ÄŒoveku koji je želeo da bude kralj“ njegovi junaci bivaju zavejani snegom u zamrznutim bespućima Himalaja i svesni sigurne smrti, od iste se brane jedinim preostalim sredstvom – neobuzdanim smehom, koji prourokuje lavinu koja formira snežni most koji ih odnosi u sledeću avanturu. Život jeste nepredvidiv i za  Hjustonove junake suoÄavanje sa smrću je joÅ¡ jedan naÄin da svoje putovanje uÄine joÅ¡ interesantnijim.
[vsw id=“z6FGIaWaQxA“ source=“youtube“ width=“500″ height=“419″ autoplay=“yes“]
U „Mrtvima“, filmu snimljenom po Džojsovoj priÄi koju je Hjuston decenijama pokuÅ¡avao da snimi, nema potrebe za nekom fiziÄkom akcijom kao Å¡to je to bilo u MalteÅ¡kom sokolu, Blagu Sijera Madre i Mobi Diku. Sve je u ovom suptilnom  filmu svedeno  na prikazivanje sveÄane porodiÄne veÄere u jednoj hladnoj dablinskoj noći 1904. godine, i kratkim prikazom posledica iste kada se muž (Donal Meken) i žena (AnÄ‘elika Hjuston) suoÄavaju sa njenim bolnim sećanjima .
Upravo je to probijanje kroz priÄu i susret sa Gabrijelovom bolnom spoznajom najveća vrednost Džojsove novele i Hjustonove interpretacije. Kada Äujete njegove reÄi nepogreÅ¡ivo ćete shvatiti zarad Äega je bila potrebna veÄera, trivijalna ponaÅ¡anja i jedna pesma koja je preokrenula prividnost u zlosutnu realnost. Gabrijelove reÄi su koliko njegove toliko i reÄi svakoga od nas i otkrivajući njegove zablude istovremeno otkrivamo i sopstvene.
Uvodna scena filma prikazuje ulicu i porodiÄnu kuću; sneg pada napolju, ali kroz prozor mi vidimo sjaj topline unutra, senke tela koja pleÅ¡u i Äujemo razdraganu muziku. Taj divni kadar sugeriÅ¡e nam razliku izmeÄ‘u spoljaÅ¡nje i unutraÅ¡nje stvarnosti i Hjuston nas vodi kroz film od umirujuće topline jedne božićne veÄeri do hladno plavih tonova zavrÅ¡nih kadrova kada muž i žena, tako prisni i odgovorni u druÅ¡tvu, kreću i zavrÅ¡avaju u duhovnom preispitivanju svojih sopstvenih života.
Scena veÄere nije jedina porodiÄna stvar koja je prisutna u filmu. Scenario je napisao, minimalno odstupajući od priÄe, Hjustonov sin Toni, a AnÄ‘elika Hjuston, koja je i ranije igrala u oÄevim filmovima, dostigla je svoje savrÅ¡enstvo zajedno sa Donaldom Mekenom i ekipom izvrsnih irskih glumaca.
Ovaj film je jedan od onih delikatnih umetniÄkih dela u kojima se u svakom kadru oseća dodir Majstorove ruke i duha. Neke scene su nezaboravne…kao trenutak kada Greta, dok je muž iznenaÄ‘eno posmatra, otrgnuta od svih, na stepeniÅ¡tu osluÅ¡kuje jedva Äujnu pesmu i scena kada Gabrijel, kroz prozor, posmatra snežne pahulje koje se kovitlaju oko uliÄne svetiljke kao skup svih sećanja jednog života.
Džon Hjuston je znao kako da ispriÄa svoju i sve naÅ¡e poslednje priÄe.
You must be logged in to post a comment Login