ÄŒinjenica da Tomas Man, veliki pisac, vrstan stilista nemaÄkog jezika, nobelovac, nije uspeo da zavrÅ¡i ni maturu, može da iznenadi nekog od Äitalaca. Posebno onog koji joÅ¡ neguje uverenje da je književno stvaranje tesno povezano sa akademski steÄenim obrazovanjem i da je njegov direktni produkt. SluÄaj ovoga nemaÄkog klasika može da bude dokaz za pretpostavku po kojoj je pisac unapred odreÄ‘en snagom svoga dara, dok „obrazovanje“, koje se podrazumeva, može da bude steÄeno i van ustaljenog metodiÄnog akademsko.pedagoÅ¡kog naÄina, pri Ärmu ni ono, tzv, „životno obrazovanje“ nije od manjeg znaÄaja. Jer Tomas Man je prvi roman napisao o onome sa Äime je bio dobro upoznat – druÅ¡tvenom klimom nemaÄke graÄ‘anske klase.
Znanja
Književna moda i književne Å¡kole koje su krajem devetnaestog veka bile uticajne u NemaÄkoj, predstavljale su modifikovani izraz naturalizma. Preciznog i detaljnog, potpuno realistiÄnog opisivanja zateÄene stvarnosti, kao i uvoÄ‘enja u tekstove sasvim egzaktnih pojedinosti iz nauÄnog znanja i jezika. Taj naÄin književnog oblikovanja i takav ÄitalaÄki ukus bio je, najpre, podstaknut delima braće Gonkur kao i pisaca skandinavskih zemalja. I upravo je ta „naturalistiÄka odvažnost“ snažno i podsticajno uticala na mladog Tomasa Mana. Uostalom, svoju prvu priÄu on je i objavio u književnom glasniku nemaÄkog naturalizma. Tako da su njegove prve pripovetke i roman uÅ¡li i zajednicu koju su oblikovali delima Emila Zole, Golsvortija, R.M. Di Gara i drugih.
Skoro nauÄno analizovanje, kao i oslanjanje na psiholoÅ¡ke metode razumevanja pojava i liÄnosti, odgovarale su njegovim ambicijama da se zaviri u skrivene prostore Äovekove duÅ¡e iz kojih prizilaze i patoloÅ¡ki nagoni i da, potom, sve to proveri u savremenoj stvarnosti. A da bi to ostvario on je morao da se bavi izuÄavanjem odreÄ‘enih oblasti. Toliko detaljnim i opsežnim da se nedostatak akademskog obrazovanja, nikada i ni u Äemu nije uviÄ‘ao.
Paradoksalni klasik
Mesto tradicije i stvaralaÄki odnos prema njoj jedno je od najbitnijih poetiÄkih konstanti književnog dela Tomasa Mana. Dok prisustvo nadmoćne ironije, humora i parodije to delo u potpunosti legitimiÅ¡e. Okolnost da neki junaci njegovih dela, posebno je vidno u ÄŒarobnom bregu, egzistiraju na „viÅ¡eznaÄnosti, dvosmislici, ironiji“, navela je Dragana Stojanovića da, u naslovu svoje studije, Tomasa Mana nazove paradoksalnim klasikom.
Njemu su, naime, bila neophodna koliko druÅ¡tveno-istorijska, toliko i sasvim odreÄ‘ena znanja iz medicine, topografije i dr. MeÄ‘utim druÅ¡tveno-psiholoÅ¡ka analiza nije u njegovim proznim knjigama pa ni u romanu ÄŒarobni breg, bila samosvrhovita. Iza uverljive fasade uvej je postojala projektovana slika neuhvatljive, lelujave Äovekove psiho-emotivne stvarnosti . Spoj jednoga i drugoga naÄina oblikovanja stvarnosti književnog dela, bila je bitna odlika njegovog stvaralaÄkog postupka. Tako se, izmeÄ‘u ostalog, može razumeti njegova okrenutost bolesti u romanu ÄŒarobni breg.
Vrednosti
Tema smrti u ovom romanu je postavljena kao lajtmotiv. Život sa izvesnošću brzog fatalnog ishoda, kao i agonija u svakoj od soba sanatorijuma, jeste naÄin svakodnevnog postojanja. MeÄ‘utim, neprestano prisustvo smrti u ovome romanu omogućava da se život, njegova suÅ¡tina i vrednosti osmotre iz druge perspektive. Spisateljske intencije Tomasa Mana okrenute su životu i njegovim vitalistiÄkim manifestacijama. Tek u blizini smrti i u saznavanju smrti glavni junak postaje svestan vrednosti života i, posebno, vrednosti ljubavi u životu. Sam pisac je, tim povodom, rekao: „Ako imam neku želju u pogledu sudbine mog dela, onda je to želja da se o njemu kaže da je blisko životu“.
Celokupna romaneska priÄa u ÄŒarobnom bregu zamiÅ¡ljena je kao pripovedanje junakove istorije, uz piÅ¡Äev komentar u uvodnom tekstu:“..ne njega radi (…) već same priÄe radi“. A realizovana je obimnim, detaljnim opisivanjem duhovnih i duÅ¡evnih stanja, kao i onih manifestacija koje su u tesnoj vezi sa sticanjem identiteta glavnog junaka.
Ukoliko, dakle, ova romaneskna priÄa jeste istorija, onda je ona pre svega istorija razboja jedne duÅ¡e; jedne osećajnosti i strasti i, najposle, jednog intelekta. Zapravo, priÄa o emancipaciji jedne liÄnosti od uskogrudih shvatanja kao i o njenom odsudnom pokuÅ¡aju da se prevaziÄ‘u dijalektiÄke i sasvim konkretne životne suprotnosti. Zbog toga glavni junak romana i biva doveden na granicu života i smrti. Na ono mesto gde se oni, tada to zapaža, vide jasno odeljeni, ali gde se, istovremeno, uparuju i jednaÄe. A da bi se te tako postavljene suprotnosti životnih naÄela funkcionalno postavile u ravan priÄe, pisac je posegao za osveÅ¡tanim stilskim sredstvom – ironijom. Njome je prevaziÅ¡ao realistiÄku ograniÄenost, i dosegao prostore metafiziÄkog.
Mileta Aćimović Ivkov
You must be logged in to post a comment Login