Joker – Ljepota patološkog

Ljepota Jokera je u patološkom!? Hajde da započnemo ovakvom izjavom-pitanjem. Šta nam ona govori, ili o čemu i kroz šta progovara?

Ovdje neću pisati o filmu, hvaliti ga ili kritikovati, dosaÄ‘ivati o onome Å¡to jednostavno možete pogledati. Kao Å¡to neću pisati ni o umjetničkom dostignuću, razlici izmeÄ‘u drugih filmovima, slične ili ne-slične tematike. Hajde da napravimo misaonu igru koja bi se temeljila na sadržaju filma Joker (2019).

Klasični odnos pojmova druÅ¡tvo-individua, koji oscilira oko figure Jokera (Artura Fleka), nema posebnog smisla. Å ta podrazumijevam pod time? Individua koja se nalazi u psiholoÅ¡kim problemima koje je izazvano druÅ¡tvom. Zar Jokera nije stvorilo druÅ¡tvo? Crvljivo, prljavo i raspadnuto u moralnom obliku. Ili možda, fenomen nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja malog Jokera, koje je utisnulo moguće patoloÅ¡ko ludilo. Ali ne! Traženje uzroka i porijekla patologije Jokera nije ni druÅ¡tveno ni individualno, već je svojevrsno transcendentno, to jest, izvan spoljaÅ¡njeg i unutraÅ¡njeg. Joker je kao takav dat, kao idealitet (neka se uzme kao primjer i Joker iz Mračnog Viteza), on nema porijeklo i nastanak kao takav. Dakle, film Joker bi se mogao posmatrati i gledati od kraja. Kraj filma jeste Joker koji se pronalazi u svojoj potpunosti, ali ne kao nastanak, već kao pronalazak. Za primjer, neka se uzme posljednja scena koja se odnosi na nerazumijevanja Å¡ale (Joke). Nerazumijevanje Å¡ale (Joke) jeste nerazumijevanje Joke-ra. 

Sad ulazimo u problem patološkog. Joker je totalna individua, arhetip autentične ličnosti, krajnja distanca. Takva krajnost je destruktivnog karaktera za ono što smo označili kao „društvo“. Ovdje se pojavljuje prividni paradoks odnosa društvo- individua. Društvo stvara individuu koja destruktivno utiče na samo društvo. Međutim, u pitanju je privid. Zar društvo ne napreduje tek kad se počne uništavati. Ovdje je u pitanju problem dijalektike. No, patologija ličnosti, ili totalna autentičnost koju Joker izražava jeste prototip ličnosti, koja svoju slobodu otkiva u potpunosti. Ali, naravno, na štetu morala i Drugog. Dakle, ljepota Jokera je u patološkom, koje je totalno autentično davanje potpune ličnosti. To je mogući razlog zašto ljudi obožavaju figuru Jokera ( može se uzeti i film i ličnost), jer on govori o svakome od nas, o mogućnosti apsolutne ličnosti. Sa druge strane lik Betmena je suprotan, ličnost koja ima moral, to jest, odnos sa drugima. U pitanju su dvije krajnosti, lik Jokera u samorazumijevanju i lik Betmena u razumijevanju drugog.

Ostavimo pitanje moralnosti (koje viÅ¡e odgovara liku Betmena), kao i pitanje amoralnosti (Joker). Okrenimo se drugoj pojavi koja se pojavljuje konkretno u filmu Joker (2019). To je sreća. Ako bi neko tražio da se kaže jedna forma radnje filma u par riječi, ono bi zvučalo ovako „put ka sreći“, ili „put od ne-sreće ka sreći“, ili u krajnjem obliku, „kako postati srećan kao Joker“. Dakle, radnja ima „strijelu“ uspona od stanja potpune psiholoÅ¡ke nesreće ( kao i sfere druÅ¡tvene bijede i siromaÅ¡tva) do potpune ekstaze koja kulminira krajem filma i famoznim krvavim Smile. Happy (nadimak za Artura od majke) postaje tek kad ispuni u potpunosti svoju autentičnost, kad viÅ¡e nema Å¡ta da izgubi, to jest, kad postaje „apsolutna“ ličnost. Smile i Happy postaju glavne ideje koje se protežu tokom filma. Ovdje je potrebno, kao primjer, uzeti povremene momente nezaustavljivog izliva smijeha, koji tek pri kraju postaje „prirodni“, to jest, potpuno prirastao pronaÄ‘enoj ličnosti. Diskrepancija izmeÄ‘u fizionomije smijeha i unutraÅ¡nje psiholoÅ¡ke nesreće može da se prevaziÄ‘e kad se nedostatak ukine, te kao proizvod uspostavi fiziognomiju zvanu Joker. Ovdje pitanje sreće ulazi kroz potpuno drugu sferu. Sreća dolazi iz nedostatka, ali ne nedostatka koji je socijalnog karaktera. Nedostatak je ukinut upravo onim druÅ¡tvenim, to jest, spoljaÅ¡njim. ÄŒitavo spoljaÅ¡njo- druÅ¡tveno stanje služi ispunjenju i upotpunjenju nedostatka, koji je proizvod onog internog, to jest, intrinsičnog karaktera same ličnosti koja se oslobodila spoljaÅ¡njeg i postala apsolutna, ili ona koja nema viÅ¡e Å¡ta da izgubi. Sloboda je u svojoj krajnosti amoralna.

Dakle, šta je poenta? Da li se osjećamo dobro kad gledamo ovakav film, ili bolje rečeno, zašto volimo (ili ne!) figuru Jokera? (Koji se do sada mnogo puta pojavljuje u filmovima, i još će se pojavljivati). Odgovor je – ako se gornje napisano uzme u obzir – u izjavi, da smo svi mi u svojoj dubini mogući Joker, to jest, onaj idealitet koji nikada (srećom!) nećemo postati. Joker je arhetip idealno patološkog, idealne ličnosti amoralnog karaktera, koja je potpuno slobodna. E, upravo zato je ljepota Jokera u patološkom.

Srećko Kovačević