Džems Džojs je roÄ‘en 1882. godine u Irskoj. Napustio je Irsku u prvoj deceniji XX veka, veći deo svog života živeo kao izgnanik u kontinentalnoj Evropi, i umro 1941. godine u Å vajcarskoj. Uliks je pisan ozmeÄ‘u 1911. i 1921. godine u Trstu, Cirihu i Parizu. Godine 1918. odlomci romana poÄinju da se pojavljuju u takozvanoj Maloj Reviji.
Uliks je obimna knjiga, sastavljena od preko dve stotine Å¡ezdeset hiljada reÄi i vokabularom od oko trideset hiljada reÄi. Dablinsko okruženje je izgraÄ‘eno delimiÄno na osnovu podataka koje je izgnanik saÄuvao u sećanju, ali veći deo je preuzet iz Thomson Dublin Directory (Tomas dablinski imenik), koga profesori književnosti, pre predavanja Uliksa, potajno prelistaju, da bi zatim svoje studente zapanjili poznavanjem Džojsa. Koristio je, takoÄ‘e, kroz celu knjigu, primerak dablinskih novina Evening Telegraph od Äetvrtka, 16 juna 1904. koje se koÅ¡tale pola penija i donosile, izmeÄ‘u ostalog, vesti o konjskoj trci „Zlatni kup Askota“ (u kojoj je pobedio autsajder Trovevej), užasnoj ameriÄkoj katastrofi (požaru na turistiÄkom parobrodu General Slocum) i auto-trci za „Gordon Benet kup“ u Hasmburgu, u NemaÄkoj.
Uliks je opis jednog jedinog dana, Äetvrtka 16. juna 1904. godine, u odvojenim i isprepletanim životima jednog broja likova koji Å¡etaju, jaÅ¡u, sede, razgovaraju, sanjaju, piju i prolaze kroz niz manjih i većih fizioloÅ¡kih i filozofskih radnji tokom tog jednog dana u Dablinu, i ranih jutarnjih sati sledećeg dana. ZaÅ¡to je Džojs odabrao baÅ¡ ovaj odreÄ‘eni datum – 16. jun 1904. godine? U jednom, inaÄe priliÄno jadnom, premda dobronamernom delu, ÄŒudesni putnik: Džems Džojsov „Uliks“ iz 1943., gospodin RiÄard Kejn obaveÅ¡tava nas da je to bio dan kada je Džojs upoznao buduću ženu Noru Barnakl. Toliko ljudskoj znatiželji.
Uliks je naÄinjen od brojnih prizora sazdanih u vezi sa tri glavna lika. MeÄ‘u ova tri glavna lika dominira Leopold Blum, sitni biznismen u marketingu – reklamni anketar, da budemo precizni. Nekada je radio u firmi „Wisdom Hely“ kao prodavac kancelarijskog materijala i bio priliÄno uspeÅ¡an trgovaÄki putnik, specijalizovan za upijajuću hartiju, ali sada on radi sam, tragajući za muÅ¡eterijama preko oglasa, i ne ide mu baÅ¡ najbolje. Iz razloga koje ću uskoro pomenuti, Džojs ga je obdario maÄ‘arsko-jevrejskim poreklom. Druga dva lika su Stiven Dedalus, koga je Džojs predstavio u svome Portretu umetnika u mladosti (1916), i Merion Blum, Moli Blum, Blumova žena. Ako je Blum srediÅ¡nja figura u ovom triptihu, Stiven i Marion su boÄne: knjiga poÄinje sa Stivenom a zavrÅ¡ava se sa Marion. Prezime Stivena Dedalusa je ime mitskog graditelja lavirinta u Knososu, kraljevskoj prestonici drevnog Krita, i tvorca drugih Äuvenih izuma, poput krila za sebe i sina mu, Ikara. Stiven Dedalus, star dvadeset dve godine, mladi je dablinski nastavnik, student i pesnik, koji je u svojim Å¡kolskim danima bio podvrgnut disciplini jezuitskog obrazovanja i sada je žestoko protiv toga, ali, u suÅ¡tini, ostaje metafiziÄka priroda. On je mladi Äovek, u priliÄnoj meri sklon teoretisanju, dogmata Äak i kada je pijan, slobodni mislilac zatvoren u samoga sebe, briljantni tvorac iznenadnih aforistiÄkih izreka, fiziÄki krhak i neokupan, poput sveca, (poslednji put se okupao u oktobru a sada je juni), gorak i loman momak. Nikada do kraja i potpuno jasno vizuelno predstavljen Äitaocu, on je pre projekcija autorovog uma nego blisko novo biće stvoreno umetniÄkom imaginacijom. KritiÄari su Äesto skloni da identifikuju Stivena sa mladim Džojsom, ali to nikada nije u celosti baÅ¡ tako. Hari Levin je dobro rekao: „Džojs je izgubio svoju veru, ali je zadržao kategorije.„ Isto važi i za Stivena.
Moli, Marion Blum, Blumova žena, Irkinja je po oÄevoj liniji i Å¡panska Jevrejka po majÄinoj. Ona je koncertna pevaÄica. Ako je Stiven prefinjena duÅ¡a a Leopold osrednje prefinjen, Moli Blum je definitivno prosta, Äak veoma vulgarna. Ali, sva tri lika imaju svoje umetniÄke strane. U Stivenovom sluÄaju to artistiÄno u njemu suviÅ¡e je dobro da bi bilo istinito: u „stvarnom“ životu nikada nećemo sresti nekoga ko se makar približio tako nekoj savrÅ¡enoj artistiÄkoj kontroli nad svojim uobiÄajenim, svakodnevnim jezikom. Blum, osrednje prefinjena duÅ¡a, manje je umetnik od Stivena, ali je uistinu mnogo viÅ¡e umetnik od Stivena nego Å¡to to kritiÄari uviÄ‘aju: njegov misaoni tok, zapravo, povremeno teÄe vrlo sliÄno Stivenovom, Å¡to ću kasnije podrobnije objasniti. Napokon, Moli Blum, uprkos svojoj banalnosti, uprkos konvencionalnosti svojih ideja, uprkos svoje vulgarnosti, sposobna je za bogate emocionalne reakcije na sve te povrÅ¡ne životne sitnice, Å¡to ćemo i videti u poslednjem delu njenog izuzetnog monologa kojim se knjiga, inaÄe, zavrÅ¡ava.
Pre razmatranja teme i stila knjige, rekli bismo joÅ¡ nekoliko reÄi o glavnom liku Leopoldu Blumu. Kada Prust portretiÅ¡e Svana, on ga predstavlja kao osobu sa jedinstvenim individualnim karakteristikama. Svan nije ni književni niti racionalni tip, mada je, sticajem okolnosti, sin jevrejskog berzanskog posrednika. U komponovanju Blumovog lika, Džojsova namera bila je, po svoj prilici, da meÄ‘u endemske Irce smesti nekoga ko je, nalik njemu, Džojsu, takoÄ‘e izhnanik, crna ovca u zajednici. Zato Džojs razvija racionalni plan, opredeljujući se za tip autsajdera, lutajućeg Jevrejina, tip izgnanika. Kasnije ću, ipak, objasniti da je Džojs katkad grub u naÄinu na koji sabira i naglaÅ¡ava takozvana rasna obeležja.
MeÄ‘u onima koji su onoliko pisali o Uliksu mnogo ih je koji su ili jadne ili izopaÄene duÅ¡e. Oni su skloni razmiÅ¡ljanju da je Blum jedna veoma obiÄna osoba, a oÄigledno je Džojs imao nameru da ga tako oslika. OÄito je, meÄ‘utim, da je, kada je reÄ o njegovoj seksualnosti, Blum, ako ne baÅ¡ na ivici poremećenosti, onda barem dobar kliniÄki sluÄaj ekstremne seksualne preopterećenosti i izopaÄenosti, uz Äitav niz zanimljivih komplikacija. Njegov sluÄaj je u celosti heteroseksualan, nimalo homoseksualan, kao kod većine Prustovih daama i gospode (homo je grÄka reÄ za isto a ne latinski naziv za Äoveka, kako to neki studenti misle). Ali, unutar Å¡irokih Blumovih polja ljubavi prema suprotnom polu, on se zadovoljava delima i sanjaranjima koja su definitivno nenormalna, u zooloÅ¡kom, evolutivnom smislu. Neću vam dosaÄ‘ivati sa spiskom njegovih Äudnih želja, ali ću reći ovo: u Blumovom umu, i u Džojsovoj knjizi, tema seksa neprestano se meÅ¡a i prepliće sa temom klozeta. Sam Bog zna da nemam nikakvih primedbi na takozvanu iskrenost u romanima. Naprotiv, premalo je ima, a ono Å¡to je u zamenu za nju doÅ¡lo previÅ¡e je konvencionalno i banalno, budući da se time najviÅ¡e služe tzv. žestoki pisci, ljubavnici i miljenici književnih salona, ljubimci klupskih žena. No, imam primedbu na sledeće: Blum bi trebalo da bude sasvim obiÄan graÄ‘anin. E, pa, nije istina da se um tzv. obiÄnog graÄ‘anina neprestano vrti okjo tzv. fizioloÅ¡kih stvari. Imam primedbe na to neprestano ponavljanje, ne na odvratnost. Sve te izuzetne specifiÄne patoloÅ¡ke pojave deluju kao veÅ¡taÄke i nepotrebne u ovom kontekstu. Onim gadljivim meÄ‘u vama preporuÄujem da tu posebnu Džojsovu preokupaciju ipak nepristrasno razmotre.
Uliks je sjajna i trajna struktura, ali je malÄice precenjen od strane onih kritiÄara koje viÅ¡e zanimaju ideje, generalije i ljudski aspekti od samog umetniÄkog dela. Posebno moram da se usprotivim viÄ‘enju dosadnih lutanja Leopolda Bluma, i svih onih manjih dogodovÅ¡tina u jednom dablinskom letnjem danu, kao bliske parodije na Odiseju, gde trgovac Blum igra ulogu Odiseja ili Uliksa, Äoveka – tvorca brojnih izuma, gde Blumova brakolomna žena predstavlja Äednu Penelopu, dok je Stivenu Dedalusu namenjena uloga Telemaha. OÄigledno je da postoji veoma zamagljen i uopÅ¡ten homerovski eho u temi o lutanjima, u Blumovom sluÄaju, Å¡to i naslov romana sugeriÅ¡e, kao i da postoje brojne klasiÄne aluzije meÄ‘u mnogim aluzijama u knjizi, ali bi bilo potpuno gubljenje vremena tražiti bliske paralele u svakom liku, u svakom prizoru u knjizi. Nema niÅ¡ta dosadnije od otegnute i priguÅ¡ene alegorije zasnovane na umnogome iscrpljenom mitu; i nakon Å¡to se roman pojavio u nastavcima, Džojs je naglo izbacio pseudohomerovske naslove svojih poglavlja, videvÅ¡i valjda Å¡ta su knjiÅ¡ki i pseudoknjiÅ¡ki moljci naumili da uÄine. Jedan gnjavator, Äovek po imenu Stjuart Gilbert, obmanut ironiÄnim spiskom koji je sam Džojs prikupio, otkrio je, Äak, u svakom poglavlju dominaciju po jednog odreÄ‘enog organa: uha, oka, stomaka…I ove dosadne gluposti takoÄ‘e ćemo ignorisati. Svaka umetnost je u odreÄ‘enoj meri simboliÄna, ali mi moramo kazati: „Stani lopove!“ kritiÄaru koji smiÅ¡ljeno transformiÅ¡e prikriveni umetniÄki simbol u pedanterijsku, bajatu alegoriju – zamislite, tako bi Hiljadu i jedna noć bila pretvorena u Å rajnerovsku masonsku konvenciju.
Å ta je, onda, glavna tema knjige?
Vrlo jednostavno:
1. Beznadežna prošlost.
Blumov deÄkić je davno umro ali vizija ostaje u njegovoj, Blumovoj, glavi i svesti.
2. SmeÅ¡na i tragiÄna sadaÅ¡njost.
Blum joÅ¡ uvek voli svoju ženu Moli, ali puÅ¡ta Sudbini da teÄe svojim tokom. On zna da će posle podne tog junskog dana, u 4 sata i 30 minuta, Bojlan, njen junoÅ¡a-impresario, koncertni menadžer, posetiti Moli, a ne Äini niÅ¡ta da bi to spreÄio. On se iz petnih žila trudi da se skloni sa puta Sudbini ali, zapravo, tokom celog dana postoji mogućnost da naleti na Bojlana.
3. PatetiÄna budućnost.
Blum, takoÄ‘e, neprestano naleće na drugog mladog Äoveka – Stivena Dedalusa. Blum shvata da bi to moglo biti sledeće malo obraćanje pažnje od strane Sudbine. Ako njegova žena mora imati ljubavnika, onda je bolje da to bude osećajni Stiven, umetniÄka duÅ¡a, nego vulgarni Bojlan. Stiven bi, zapravo, mogao davati Moli Äasove, mogao bi joj pomoći u njenom italijanskom izgovoru, koji joj je potreban u profesiji pevaÄice, mogao bi, ukratko, izvrÅ¡iti rafiniran uticaj, kako to patetiÄno Blum zamiÅ¡lja.
To je, dakle, glavna tema: Blum i Sudbina.
Svako poglavlje je pisan razliÄitim stilom ili, bolje reÄeno, dominiraju razliÄiti stilovi. Nema posebnog razloga zbog koga bi tako trebalo biti, zbog kojeg bi jedno poglavlje bilo napisano jasno, sledeće kroz žamor toka svesti, a treće kroz prizmu parodije. Posebnog razloga nema ali se o tome može raspravljati, s obzirom da promene taÄke glediÅ¡ta podrazumevaju viÅ¡e razliÄitih znanja, živih pogleda na ovo ili ono. Ako ste ikada pokuÅ¡ali da stojite i savijete glavu tako da gledate unatrag, izmeÄ‘u kolena, lica okrenuta naopaÄke, videli ste svet u potpuno drugaÄijem svetlu. PokuÅ¡ajte to na plaži: vrlo je smeÅ¡no gledati naopaÄke ljude kako hodaju. Izgledaju kao da, pri svakom koraku, odvajaju stopala od lepka gravitacije a ipak ne gube dostojanstvo. Dakle, ovaj naÄin menjanja vidika, menjanja prizme i taÄke glediÅ¡ta može se porediti sa Džojsovom novom književnom tehnikom, vrstom novog zaokreta pomoću koje vidite zeleniju travu, svežiji svet.
Likovi se neprestano sreću u svojim lutanjima kroz dablinski dan. Džojs nikada ne gubi kontrolu nad njima. Odista, oni dolaze i odlaze, sreću se i rastavljaju, i ponovo sreću, kao živi delovi pažljive kompozicije u nekoj vrsti spore igre sudbine. Vraćanje brojnih tema je jedna od najupeÄatljivijih karakteristika knjige. Ove teme su mnogo viÅ¡e naznaÄene, mnogo smiÅ¡ljenije praćene nego one koje nalazimo kod Tolstoja ili Kafke. ÄŒitav Uliks , kao Å¡to ćemo postepeno shvatiti, smiÅ¡ljen primer povratnih tema i sinhronizacija trivijalnih dogaÄ‘aja.
Džojs piše u tri glavna stila:
1. Originalni Džojs: direktno, lucidno, logiÄno i lagano. Ovo je kiÄma prvog poglavlja Prvog dela, i prvog i trećeg poglavlja Drugog dela. Lucidni, logiÄni i lagani pasaži pojavljuju se i u drugim poglavljima.
2. Nepotpun, brz, razbijenih reÄi, izgovorenih u tzv. toku svesti ili, bolje reÄeno, u pragovima svesti. Uzorci se mogu pronaći u većini poglavlja, mada su obiÄno predodreÄ‘eni samo za glavne likove. Rasprava o ovom postupku naći će se kada bude reÄ o najÄuvenijem primeru, Molinom monologu na kraju, trećeg poglavlja Trećeg dela. Mada, ovde bi se moglo prokomentarisati da on ovakvim prosedeoom samo preuveliÄava verbalnu stranu misli. ÄŒovek ne razmiÅ¡lja uvek samo pomoću reÄi nego i u slikama, dok tok svesti podrazumeva bujicu reÄi koje se ne mogu zabeležiti. TeÅ¡ko je, meÄ‘utim, poverovati da Blum neprekidno razgovara sam sa sobom.
3.Parodije na razliÄite neromaneskne forme: naslovi iz novina (Drugi deo, Äetvrto poglavlje), muzika (osmo poglavlje, Drugi deo), mistiÄka i komedijaÅ¡ka drama (Drugi deo, dvanaesto poglavlje), ispitna pitanja i odgovori u katehistiÄkom maniru (Treći deo, drugo poglavlje). TakoÄ‘e, parodije književnih stilova i autora: burlesknog naratora u devetom poglavlju Drugog dela; autora iz ženskih Äasopisa u desetom poglavlju Drugog dela; serije posebnih autora i književnih perioda u jedanaestom poglavlju Drugog dela; elegantni novinar u prvom poglavlju Trećeg dela.
U nekim trenucima, pri promeni stilova ili unutar datog, Džojs intezivira raspoloženje uvoÄ‘enjem lirske intonacije, sa aliteracijama i napevima, najviÅ¡e stoga da bi oslikao neku Äežnjivu emociju. Poetski stil najÄešće ide uz Stivenovu liÄnost, ali ima sluÄajeva i sa Blumom, na primer kada ovaj baca koverat pisma Marte Kliford:
„Idući ispod željezniÄkog nadvožnjaka, on je izvadio koverat, brzo ga pocepao u komadiće i rasuo ih po putu. ParÄići su odleprÅ¡ali, zaronili u vlažan vazduh: onda je belo paperje svo potonulo.“
Ili, nekoliko reÄenica kasnije, pred kraj vizije ogromne poplave prosutog piva:
“…nadolazeći preko muljevitog tla, preko cele zemlje, tromo praveći vrtlog od alkohola, penom nanoseći Å¡irokoliste cvetove.“
MeÄ‘utim, Džojs se, u bilo kom trenutku, može okrenuti bilo kojoj vrsti verbalnih trikova, praveći igre reÄi, transponujući reÄi, verbalne ehoe, monstruozno udvostuÄavajući glagole ili imitirajući zvukove. Pri tom, kao i u preteÅ¡kim lokalnim aluzijama i stranim izrazima, nepotrebna opskurnost proizvodi se detaljima, ne da bi detalji dali potrebnu jasnoću već naprosto da bi bili dati na znanje.
Vladimir Nabokov
You must be logged in to post a comment Login