Neću niÅ¡ta novo otkriti kada kažem da je u “Portretu umetnika u mladosti†Stiven Dedalus alter ego samog pisca i da tada mladi Dablinac, pokazuje svoje umetniÄko sazrevanje kroz proces oslobaÄ‘anja od stega porodice, nacije i vere. Mucavi i sputani Dedalus, a u stvari Džojs, do kraja romana izrasta u slobodnog, osvešćenog i darovitog pisca, koji stupa u neodoljivu avanturu života posvećenog umetnosti, oran da menja svet.
MeÄ‘utim u «Uliksu», tog 16. juna 1904. godine u Dablinu, upoznajemo dva Džejmsa Džojsa, bar dva, ako ne i viÅ¡e. Stiven Dedalus je i dalje tu, on je mladi Džojs i to nije sporno. Leopold Blum – nevoljeni suprug, neuspeÅ¡ni otac, beznaÄajni reklamni agent– bez sumnje je takoÄ‘er Džojs, sredoveÄni Džojs.
Å ta se to desilo sa mladim, energiÄnim Dedalusom, genijalnim piscem sa kraja prvog Džojsovog romana, koji je uz tutnjavu fanfara najavljivao svoj pohod na svet? Preobrazio se u sredoveÄnog Leopolda Bluma koji se, neprihvaćen od okoline, davi u žabokreÄini dablinske svakodnevice.
Isto se desilo i samom piscu – shvatio je da umetnci ne menjaju svet i svoju tugu zbog te surove istine utapa u piću. Mladog Dedalusa, iz «Portreta umetnika u maldosti», pisac je doveu u «Uliksa» da bi bio kontrapunkt Blumu i da bi istakao veliÄinu svog poraza. Trivijalnost svakodnevnice Blum nadomeÅ¡ta jedinstvenošću svog unutraÅ¡njeg života, a Džojs svojim pisanjem. I jedan i drugi su bogovi i tvorci tih svojih svetova. I to je izlaz koji nudi sredoveÄni Džojs.
A ko je gospodin Irviker Äija su snoviÄ‘enja izmeÄ‘u sna i jave samo u jednoj gluvoj dablinskoj noći, Džojsa muÄila punih sedamnaest godina? Upravo toliko mu je trebalo da napiÅ¡e svoju poslednju knjigu «Fineganovo bdenje». Naravno, opet Džojs, ovog puta ostareli Džojs. Lajtmotiv haotiÄnog puta kroz podsvest gospodina Irvikera je njegov ambivalentno viÅ¡eslojni odnos prema vlastitoj ćerci. Zavirujući iza neprozirne koprene, Džojs je užasnut zakljuÄio da tamnom stranom Äovekove svesti gospodare nagoni. Kad sve maske padnu Äovek je ipak samo životinja. ZakljuÄio je da pisac ne samo da ne može promeniti svet, već ni sebe samog. Izlaza nema.
Ne treba zaboraviti ni piće. Na listi svetski poznatih pisaca alkoholiÄra, Džojs je na drugom mestu, odmah iza Hemingveja, a Äuveni po piću i poeziji, Edgar Alan Po i ÄŒarls Bukovski, daleko zaostaju.
Kao mlad pisac po dablinskim pabovima je pio i pisao. Dobro je podnosio piće, zato njegov Stiven Dedalus iz «Portreta umetnika u maladosti», zraÄi entuzijazmom i energijom. Sa «Uliksom» je već iÅ¡lo teže, pijani Džojs piÅ¡e nerazumljivo i nepovezano. Ali gle Äuda, kritiÄari upravo «Uliksa» dižu u nebesa. I Å¡ta da radi nesrećni Džojs? Umesto da ostavi piće zbog ciroze jetre, žrtvuje se za književnost i do kraja života pije joÅ¡ viÅ¡e i piÅ¡e «Fineganovo bdenje». Kad je zavrÅ¡io svoje poslednje, za Äitaoce potpuno nerazumljivo viÅ¡etomno delo, od pića poremećeni genije, izjavljuje da je za razliku od «Uliksa» romana toka svesti, «Fineganovo bdenje» roman toka podsvesti i da ga kao takvog ne mogu razumeti savremenici. To će, kaže Džojs, uspeti kritiÄarima i Äitaocima tek u narednim vekovima. KritiÄari, njegovi savremenici to ne prihvataju i veliÄaju «Bdenje» do besvesti, iako ne razumeju ni jedan pasus. Ugledni književni kritiÄari su jedinstveni u stavu da su svi pisci evropske postmoderne iÅ¡Äilili ispod Džojsovog Å¡injela. Ja bih pre rekao iz Džojsovog mamurluka, Džojs nije nosio Å¡injel – najveći deo svog života proveo je pijući i piÅ¡ući po tavernama u toploj Italiji.
ÄŒitavog života Džojs je pisao samo jednu knjigu, o sebi samom i u njoj je opisao svoje najdublje metamorfoze. Stiven Dedalus je mladi Džojs koji želi da menja svet. Lepold Blum je sredoveÄni Džojs, koji razoÄaran stvarnim svetom i svojim životom beži u fiktivni svet kome je on sam demiurg. Gospodin Irviker je ostareli Džojs, sad već napola poremećeni genije, koji kopa po svojoj podsvesti.
V.Stojković
You must be logged in to post a comment Login