Tri spisa su grofa Tolstoja dovela u sukob s Ruskom pravoslavnom crkvom. To su Ispovijed (1880-1882.), Kršćanska nauka i Evanđelje (1881-1883.). Ruska pravoslavna crkva pokazala je veliko strpljenje s Tolstojem. Izopćila ga je tek na svetom Sinodu 1901.
Kroz analizu Kristovog evanđelja Tolstoj govori o vlastitom traženju istine o životu. S navršenih pedeset godina bio je već slavni književnik. Po sudu javnosti, autor Sevastopoljskih priča (1855.), Kozaka (1863.), Rata i mira (1864-69) i Ane Karenjine (1873-1877.) bio je bolji pisac od Gogolja i Puškina. Unatoč tome, Tolstoj nije bio sretan. Dapače, pomišljao je na samoubojstvo. O tom osjećaju u Ispovijedi on kaže:
«Moj život se zaustavio. Mogao sam disati, jesti, piti, spavati…no života nije bilo, jer nisam imao želja čije ispunjenje bih smatrao razumnim.» (Tolstoj, Ispovijed, vlastita naklada Miroslava Nikolca, Zagreb, 2007., str. 32.)
Tolstoj nije vidio cilj zbog kojeg bi vrijedilo živjeti. Vidio je samo varku života i privid sreće. Smrt je zamišljao kao potpuno uništenje. Zbog straha od samoubojstva grof je prestao ići u lov s oružjem. Ta mu se mogućnost izbavljenja od života činila prelagana. U stvari, potajno se još uvijek nečemu nadao. Ta imao je dobru ženu koja ga je voljela i koju je on volio, s njom je imao djecu, veliko imanje koje se samo od sebe uvećavalo. Bio je zdrav, cijenjen od okoline i hvaljen od nepoznatih ljudi. U pedesetoj godini života Tolstoj je pucao od snage. Mogao je kositi ne zaostajući za seljacima i intelektualno raditi osam do deset sati bez da bi osjetio znake umora. Prema vlastitom priznanju, dvije kaplje meda skretale su mu pažnju s grube istine o laži njegovog života. Bile su to ljubav prema obitelji i pisanju. Umjetnost je smatrao ukrasom života. No, ako je život besmislen, čemu ga ukrašavati i činiti privlačnim za druge? Osjećao je da je do tada živio tuđim životom, a sada je osjetio potrebu živjeti svoj život. On kaže: «Strah od tame je bio prevelik i želio sam ga se što ranije riješiti konopcem ili metkom. I ovaj osjećaj me snažnije od svega vukao samoubojstvu.» (isto djelo, str. 36)
Mnogi ljudi sreću i ispunjenje života pronalaze u obitelji i djeci. To je sasvim dobar cilj, ako ga čovjek slijedi svim srcem. Neki drugi u dubinama duše osjećaju nemir i traže dalje. Oni su predodređeni za ono ‘više’. Među ove potonje spadao je Tolstoj.
Tolstoj je znao da sva ljudska znanja, dostupna u raznovrsnim granama znanosti, nisu davala odgovor na pitanje življenja. Ista misao nadahnula je Wittgensteina da u finalu svojeg Tractatusa logico-philosphicusa (1918-22.) zapiše da ljudi kojima je nakon duge sumnje postao jasan smisao života nisu mogli reći u čemu je taj smisao. Možda je tome tako jer je on smisao samo za njih i drugi ga ljudi ne bi mogli slijediti niti razumjeti, a vjerojatno se s njime ne bi složili? Dok je bio dobrovoljac u Austro-ugarskoj vojsci na crti razdvajanja s ruskom vojskom u Poljskoj, Ludwig Wittgenstein je u svoj ratni dnevnik zapisao:
«Uvijek iznova u duhu ponavljam Tolstojeve riječi: ‘Čovjek je bez snage po mesu, ali je slobodan po duhu.’ Možda u meni ima nešto duha. Ne bojim se da ću biti ustrijeljen, nego se bojim da svoju dužnost neću ispuniti kako valja. Neka mi Bog dade snagu! Amen, amen, amen.» (Dnevnik, 12. rujna 1914.)
I sam Tolstoj do «svog» smisla života došao je u silnim borbama i traganjima. U mladim danima Tolstoj je bio pravi zavodnik. Njegov život kretao sastojao se od pijanki i kajanja. O tome Wikipedija donosi: «Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnaestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću. Obuzdavši svoja čula, pisao je u svom dnevniku: ‘Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene.’ Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izgubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća…Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću – inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku – samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoljeti. ’20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28… kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad… Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana!’ Uobražava da je zaljubljen u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastat će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio artiljerac na Kavkazu, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač – tatarske djevojke. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija – lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavkasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. ‘Ona me strašno uzbuđuje’, zapisao je. Romanca započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac je zapisao: ‘Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav… Ukratko čudan tip’… Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinjstva Ljubovu Isljenjevu, koju je prije dvadesetak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu, igrao se s njene tri djevojčice: ‘Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja.’ Šest godina kasnije, jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postat će njegova supruga.»
U prijelomnim trenucima života Tolstoj je istinu pokušao naći u evanđelju. Nezadovoljan primjesama crkvenog učenja u njemu, poduzeo je čišćenje i sažimanje Kristovog nauka. Tako je nastalo Tolstojevo Evanđelje.
Potraga za izvornim Isusovim naukom bila je Tolstoju priprema za dohvaćanje vlastitog smisla života. U pedesetoj godini života, na rubu samoubojstava, postavio je sebi pitanje koje leži u duši svakog čovjeka i bez kojega je život nemoguć: «Što će biti od toga što ja radim danas, što ću raditi sutra – što će biti rezultat čitavog mojeg života?» Pitanje može glasiti i ovako: «Postoli li u mom životu takav smisao koji ne nestaje s neizbježnom smrću?» S tim pitanjima Tolstoj se mučio niz godina. Tek je u Ispovijedi došao na prag odgovora. Empirijske znanosti, na čijem se kraju nalazi matematika, i teorijske (misaone) znanosti, uključujući metafiziku, nisu nudile zadovoljavajući odgovor. Čim bi se u Tolstojevoj duši pojavilo pitanje (smisla) života, sve teorije bi se rušile kao kule od karata. Prirodne znanosti davale su točne odgovore, ali nisu doticale problem. Filozofija, psihologija, biologija i sociologija svaka su na svoj način davale odgovor na pitanje života. Pojedini mislioci iznosili su misli na nejasan način, puni uvjerenja da konačno rješavaju probleme. Prirodne znanosti govorile su da je čovjek slučajni spoj čestica koje uzajamno djeluju. One se drže neko vrijeme, ali će se jednom prekinuti. Čovjek je slučajno slijepljeno klupko. Mislioci kao Schopenhauer, Buda, Solomon samo su dodatno na njega prenosili svoje razočarenje životom.
Kad rješenje zagonetke nije pronašao u znanostima, okrenuo se životu. Uvidio je da ljudi pronalaze uglavnom četiri izlaza iz užasnog položaja u kojem se nalaze. Izlaz neznanja svojstven je mladim ili glupim ljudima. Drugi izlaz je epikurejstvo. Ono uči: koristi blaga koja ti leže na raspolaganju dok možeš! Tog zaključka drži se većina. Moralna ograničenost daje im sposobnost zaboravljanja. Zbog ograničenosti mašte ne vide neizbježni dolazak bolesti, starosti i smrti, koji će uništiti trenutačna zadovoljstva. Treći izlaz je izlaz sile i energije. Čovjek uništava život jer je shvatio da je on zlo i besmislica. Četvrti je izlaz slabosti. Iako shvaćaju besmislenost života, ljudi produžuju život, jer nemaju snage završiti s obmanom i ubiti se. Tolstoj je pripadao zadnjoj grupi, ali se iz nekog razloga još nije ubio.
Kasnije je shvatio da se nije ubio jer je u isto vrijeme s razumom u njemu radila i svijest o životu. Ta ga je sila napokon izvela iz očajnog stanja. U stvari samo uzak krug njemu sličnih ljudi nije shvaćao pitanje života. Zatim je pogledao obične ljude iz naroda i shvatio je da su oni sretni i da, unatoč svojoj neukosti, razumiju smisao života. Očito narod nije bio tako glup. Tolstoj je shvatio da smisao života ne treba tražiti kod ljudi sličnih njemu koji se žele ubiti, nego kod milijardi ljudi koji su od početka života na planeti živjeli i danas žive i raduju se životu. Dapače. Oni svojim radom nose teret svojeg života i života plemića. Ogromne mase ljudi koje čine čovječanstvo smisao prepoznaju u području ne-razumskog znanja kojeg čini vjera. To je ono znanje koje je on u svojoj mladosti odbacio kao nerazumno: Bog, stvaranje u šest dana, đavoli i anđeli, ukratko sve što nije mogao prihvatiti sve dok nije sišao s uma. No, tim uvidom njegov zadatak nije postao nimalo lakši. Kako prihvatiti zahtjeve vjere, naime, da se zbog shvaćanja smisla života valja odreći razuma? Upravo taj isti razum zahtijeva smisao!
Iako nigdje nisam našao potvrdu da je Tolstoj čitao Kierkegaarda, čija su djela nastala četrdeset godina prije Tolstojeve Ispovijedi, on izriče iste misli koje je mislio danski filozof. Zahtjev beskonačnog odreknuća od razumnih rješenja čine jednu od temeljnih okosnica Kierkegaardovog djela. (Od filozofa koji su mu pomogli shvatiti dubine božanstva Tolstoj spominje tek Kanta.)
U nastavku svojih traganja Tolstoj je na razne načine oblikovao temeljno pitanje: radi čega bi on trebao živjeti? Ili rečeno na drugi način: što će stvarno i neuništivo ispasti iz njegovog stvarnog i uništivog života? U jednom trenutku shvatio je da odgovor nije moguće naći, jer je njegovo pitanje tražilo objašnjenje konačnog beskonačnim! Kad se pitao kakav je vječni smisao njegovog konačnog postojanja, on je uvijek izjednačavao konačno i beskonačno. Tek vjera objašnjava odnos konačnog i beskonačnog. Odgovor na pitanje kako treba živjeti sada je glasio: u skladu s Božjim zakonom. Postoji li smisao kojeg smrt ne uništava? Da li je to sjedinjenje s Bogom? Sve do sada on je pripadao manjini koja nije razumjela da ogromnoj većini ljudi upravo vjera daje sposobnost da žive! On i dalje nije znao kako se pomiriti s nerazumnošću vjere, ali je morao prihvatiti činjenicu da ona ljudima daje sposobnost življenja. Jednako kao mladi Wittgenstein u apsurdnoj situaciji na austrijsko-ruskoj fronti 1914.
Spomenimo kao poveznicu temu apsurda vjere, koju danski filozof Sören Kierkegaard analizira na slučaju biblijskog oca Abrahama. Tolstoj kaže: osnovna obilježja vjere su svugdje i uvijek ista. Kierkegaard kaže: svaki naraštaj suočava se s istim problemom apsurda vjere i svaki ga mora za sebe razriješiti. Tu nema povijesnog napretka (unatoč Hegelu i marksizmu). Tolstojev odgovor na ono ključno pitanje sada je glasio: vjera konačnom postojanju čovjeka daje beskonačni smisao. Ana Konstantinovna Lomunova doktor je filoloških znanosti i autor niza znanstveni radova o Tolstojevom životu i stvaralaštvu. U eseju Duhovna potraga L. N. Tolstoja ona kaže da je Tolstoj svoj duhovni razvoj podijelio u tri faze, a svaka je imala svoje vrijednosti: osobne, društvene i božanske. Pred kraj života o epohama svojega života u svoj dnevnik je zapisao: «Čovjek prolazi kroz tri faze, a ja trenutno živim u trećoj. Prva faza: čovjek živi samo za svoje strasti; hrana, piće, veselje, lov, žene, sujeta, ponos, i život je pun. Tako je bilo i sa mnom do trideset godine…do prvih sijedih vlasi…zatim se pojavio interes za dobro ljudi, svih ljudi, čovječanstva…taj interes je utihnuo u prvo vrijeme obiteljskog života, no zatim se opet pojavio s novom, strašnom silom…Sva moja religiozna svijest se usmjerila na postizanje općeg dobra. Sada osjećam slabljenje tog nastojanja: ono ne ispunjava moj život…njegova osnova je služenje Bogu.» (Ispovijed) Podjela sasvim odgovara Kierkegaardovim stadijima u čovjekovom životu: estetičkom, etičkom i religioznom.
Ruski grof je shvatio da vjera nije samo praznovjerje i izvješća o čudima, nije samo odnos čovjeka i Boga, nije samo bezuvjetno slaganje s onim što je o svetim sakramentima i ritualima netko čovjeku rekao. Vjera je prije svega znanje smisla ljudskog života. Vjera je životna sila. Kad čovjek ne bi vjerovao da radi nečega treba živjeti, on ne bi živio. Ako shvaća iluziju konačnog, čovjek mora vjerovati u beskonačno. «Bez vjere nije moguće živjeti“. (isto, str. 60) Sad je Tolstoj mogao odgovoriti: «Što sam ja? – dio beskonačnog. Pa već u te dvije riječi leži čitav problem.» (isto, str. 61) Nije moguće da su si ljudi taj problem postavili tek jučer. Postavljali su ga oduvijek. Samo je nekolicina ljudi sličnih njemu ta pitanja podvrgavala kritici razuma i stoga nije s njima mogla izaći na kraj. Shvaćanje beskonačnog Boga i božanske prirode duše izvedene su iz povijesne daljine života čovječanstva, a Tolstoj i njegovi bekrije odbacili su rad čitavog čovječanstva i htjeli sve shvatiti sami. Njihova oholost ih je uništila.
Tolstoj je konačno shvatio: «Život svijeta se odvija prema nečijoj volji – netko tim životom čitavog svijeta i našim životima vrši nekakvo svoje djelo. Da bi postojala nada u shvaćanje smisla te volje, potrebno je prije svega ispunjavati ju – raditi to što od nas traži.» (isto, str. 68)
Sve do tog trenutka Tolstoj nije vidio da čovjek mora živjeti u skladu s onim što misli i vjeruje. Tolstoj kaže: «Pogriješio sam ne toliko radi toga što sam neispravno rasuđivao, koliko zato što sam živio loše. Shvatio sam da je od mene istinu sakrila ne samo zabluda mojih misli, već i sam moj način života.» (str. 67)
Na tragu tih misli je Tolstojev Olenjin u romanu Kozaci zaključio da je smisao života u životu za druge. To Tolstojevo rješenje odgovaralo je drugom životnom stadiju. Jednoga dana on je u samoći šume u podnožju Kavkaza doživio «obasjanje». Odmah po povratku u selo mladom kozaku Lukaški poklonio je konja. Na ovom mjestu Ispovijedi Tolstoj kaže: «Čovjek mora graditi život ne samo za sebe, već za sve ljude.» (isto, str. 68). Grof Tolstoj se u zadnjoj «epohi» svog života posvetio radu za čovječanstvo. Pravoslavlje je odbacio jer je učilo da treba mrziti pripadnike drugih vjeroispovijesti, jednako kao katoličanstvo i protestantizam. Nakon Tolstojevog izopćenja iz crkve, u Jasnu Poljanu hrlile su rijeke običnih ljudi i intelektualaca, ne bi li uz njegovu pomoć lakše dovršili vlastitu potragu za smislom života. Sam Tolstoj pisao je Gandiju u Indiju, nadahnut njegovom mirotvornom politikom nenasilja.
SMISAO ŽIVOTA NALAZI SE U SADAŠNJOSTI
U nastavku ću objasniti u čemu se sastoji smisao života koji je Tolstoj prepoznao u Isusovoj molitvi Očenaš. U Evanđelju Tolstoj kaže da je obmana vremena u prošlosti i budućnosti, a pravi život je izvan vremena i nalazi se u sadašnjosti, u ovom trenutku (Tolstoj, Jevanđelje, Metafizika, Beograd, 2004, str. 11) To je smisao ključnog retka Očenaša: «…kruh svagdašnji daj nam danas.» Tu formulu on će upotrijebiti u finalu pripovijetke Smrt Ivana Iljiča (1884-86.), u kojoj je glavni junak na samrti prestao analizirati svoj prohujali život i konačno našao smirenje: „On je tražio svoj raniji priviknuti strah od smrti i nije ga nalazio. Gdje je ona? Kakva smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što ni smrti nije bilo. Umjesto smrti bila je svjetlost. ‘Eto ti ga na!’ – Odjedanput progovori on glasno. ‘Kakva radost!’ Za njega se sve to zbilo u jednom trenutku, i značenje toga trenutka se nije izmijenilo. Za prisutne pak njegova agonija produljila se još dva sata.“ (Smrt Ivana Iljiča, Svjetlost, Sarajevo, 1964, str. 81)
Ipak, kako da razumijemo tu pouku? Što znači život sada i ovdje? O toj temi je raspravljao Sören Kierkegaard na početku Ponavljanja. On kaže da svatko zna kako je Diogen iz Sinope pobijao Elejce i njihovu tvrdnju da u fizičkom svijetu nema kretanja: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ (Kierkegaard, Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 5) Kierkegaard je filozof egzistencije. Kakvog smisla ima kad mislilac XIX stoljeća u svojoj knjizi podsjeća na tvrdnje grčkih filozofa iz V stoljeća prije Krista?
Zenonov dokaz o tome da strijela koja leti zapravo miruje zasniva se na beskonačnoj podijeljenosti prostora i vremena. Naredno obilježje koja je Zenon uočio je da su prostor i vrijeme kao karakteristike fizičkog svijeta relativni. Svako ‘sada’ uvijek se nalazi u nekom odnosu s nekim ‘ovdje’. Mi uvijek uspoređujemo dvije točke prostora ili vremena. Da bismo točno utvrdili koja točka se kreće a koja miruje, trebali bismo uvesti treću točku. Koliko puta nam se učinilo da se krećemo, dok kola tramvaja u kojem sjedimo zapravo miruju, a kreće se tramvaj koji paralelnim tračnicama ide u suprotnom pravcu! U studiji o Zenonu u svojoj Povijesti filozofije Hegel kaže da je Zenon točno uočio relativnost prostora i vremena: „Ako odem dvije stope naprijed i dvije stope nazad, – nalazim se na istome mjestu; bez obzira na to što sam išao četiri stope, ja se ipak nisam pomakao s mjesta. Kretanje je dakle ništavno. Jer tu kretanjem naprijed i kretanjem nazad nastaje suprotnost koja se ukida.“ (Hegel, Povijest filozofije, BIGZ, Beograd, 1983, str. 239)
Vrijeme i prostor u navedenom primjeru možemo zamisliti kao dva paralelna pravca. Oba pravca možemo podijeliti u beskonačno mnogo točaka. Tako je vrijeme niz ‘sada’, a prostor niz ‘ovdje’. Jedan ‘ovdje’ gornjeg pravca uvijek je u paru s jednim ‘sada’ donjeg pravca. Ako gledamo na taj način, jasno je da strelica koja leti zapravo miruje: svaki ‘sada’ njezinog leta miruje u odnosu na svaki ‘ovdje’ koji joj je par. Promatrač sa strane dakako uviđa da strelica leti, jer je on smješten u trećoj točki. Upravo stoga mi možemo opovrgnuti ovaj dokaz tako što ćemo reći da je put strijele od luka do mete ipak kontinuiran. To je točno, ali time nismo umanjili drugu istinu, naime da je moguće taj put (ili vrijeme) podijeliti u beskonačno mnogo djelića. Vrijeme u fizičkom prostoru je proturječno: ono je istovremeno kontinuirano i punktualno.
Ljudski život može se shvatiti kao let strijele od rođenja do smrti. Život je kontinuitet, ali je također sastavljen od čitavog niza trenutaka. On nastaje i nestaje u jednom trenutku. Po Zenonu, to je proturječnost. Ne može se pomiriti isprekidanost i cjelovitost ljudskog života. Svaki čovjekov trenutak je jedno ‘sada’. Ako živimo uvijek u nekom ‘sada’, onda vrijeme za nas ne teče. Zato je Wittgenstein mogao uzviknuti: „Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tad vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.“ (Tractatus logico-philosophicus, V. Masleša, Sarajevo, 1987., str. 185)
Vratimo se Kierkegaardu. On opisuje kretanja koja čovjek mora izvršiti u svojoj svijesti. Tu se ne radi o letu strijele kroz fizički prostor, nego o duhovnim kretanjima koja se odvijaju između estetičkog, etičkog i religioznog stadija života. Jedno osobito kretanje je kretanje vjere. Njime napuštamo etički život (društvene i općeljudske vrijednosti, kako bi rekao Tolstoj) i kao pojedinci se posvećujemo odnosu s Bogom. Čovjek se u određenom času mora odreći materijalnih dobara i zdravog razuma i posvetiti se vječnim pitanjima. To može biti samostansko kretanje ili kretanje jednog filozofa zanesenjaka. Nakon tog kretanja, valja se vratiti u konačnost. To je kretanje suprotno od samostanskog kretanja. U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“ (u: Kierkegaard, Brevijar, Grafos, Beograd, 1979, str. 38) U svojoj knjizi Ponavljanje Kierkegaard razlikuje tri vrste kretanja: sjećanje, nadu i ponavljanje. Ono čega se sjećamo bilo je i povratno se ponavlja. Sjećanje je odbačeni komad odjeće koji smo prerasli. Nada je dražesna djevojka, novi komad odjeće koji je krut i neudoban. U mladosti se nadamo, u starosti se sjećamo, a za ponavljanje nam je potrebna hrabrost života. Život je ponavljanje i u tome je njegova ljepota. Tko želi ponavljanje, to jest život u konačnosti i u sadašnjem trenutku, čovjek je. Ponavljanje ima blaženu sigurnost sadašnjeg trenutka. Ponavljanje je sinonim za sada i sada i sada, koje se uvijek ponavlja. Toliko o vezi Elejaca, Kierkegaarda i pojma kretanja. Iz njega smo izvukli poučak o vrijednosti onog ‘ovdje’ i ‘sada’.
U našoj osjetilnoj predstavi život ima svoj tijek, on je vremenit i konačan. Mi znamo da će jednoga dana nastupiti smrt, čime će strijela doći do svoga cilja. Tolstojev junak Ivan Iljič je u trenutku smrti pronašao smirenje i sreću osjetivši blaženstvo sadašnjeg trenutka. To se dogodilo istoga trena kad je prestao mučiti se pitanjem da li je živio ispravno. Tog časa on se iz prošlosti vratio u sadašnjost. Na taj način je na svojevrstan način povezao konačnost i beskonačnost. To je smisao genijalne Wittgensteinove primjedbe da vječno živi onaj tko živi u sadašnjosti. Tolstojeva tema obmane života, koja leži u vremenu, nadahnula je Wittgensteina i za stav: „Rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena.“ (Tractatus…, stav broj 6.4312) Tako i mi ipak možemo ispuniti naš život ako živimo sada i nogama čvrsto oslonjeni na tlo. Poput Zenonove strelice, koja uistinu miruje ako promatramo odnos svakog ‘sada’ sa svakim ‘ovdje’, naš život leti od rođenja do smrti, ali također miruje: jer je uvijek u nekom ‘ovdje’ i ‘sada’. U životu se možemo sjećati, tada živimo u prošlosti ili stvarno ne živimo. Možemo se nadati i hraniti se očekivanjima, ali ni tada ne živimo. Ako poput Nietzscheovog Zaratustre svom životu u svakom trenutku kažemo tisuću puta ‘Da!’, tada uistinu živimo.
U osjetilnoj predodžbi to je tako. Ali čovjek ima duh kojim se uzdiže iznad osjetilne predodžbe. Tolstoj kaže da neki ljudi u mladosti uprte teret i nose ga do kraja života. Oni ne lete kao strijela uvijek u odnosu na svoje ovdje i sada, već gmižu po zemlji pod teretom onog jučer. Drugi pak ispunjenje svog života uvijek odlažu za sutra. Poruka ove filozofije glasi: živi ovdje i sada puninom života, očituj svoje mogućnosti, ne odgađaj život za sutra. Netko nije rođen za najviše domete, kakvi su svojstveni velikim osobama, poput oca Abrahama. Kierkegaard kaže: netko ne može preskočiti letvicu viteštva vjere. Ali život njemu postavlja čitav niz drugih zadataka. Ako ih riješi ovdje i sada, u ovom životu, s ljubavlju, može reći da valjano proživio i da nije proigrao život.
Kako u stvarnosti treba shvatiti način života koji se čvrsto drži za ovdje i sada? U Strahu i drhtanju Kierkegaard opisuje kako u punini sadašnjeg trenutka živi vitez vjere. On je u prednosti pred redovnikom i filozofom zanesenjakom jer znade tehniku beskonačnog odreknuća od svjetovnih vrijednosti. On se također uvijek vraća na zemlju. Vitez vjere čvrsto kroči zemljom i potpuno pripada svijetu. Svemu se raduje, u svemu sudjeluje. Čak i kad se bavi banalnostima, čini to temeljito i uporno. Njegova duša čvrsto prianja uz svakidašnje poslove. (On kao Tolstoj kosi s koscima i pri tom ne zaostaje, intelektualno radi deset sati bez odmora, zagleda djevojke, raduje se i žaluje) Vitez vjere radi svoj posao. Nedjeljom ide u crkvu. Popodne šeće šumom i raduje se svemu što vidi: ljudskom metežu, omnibusima, morskom tjesnacu. Predvečer se vraća kući i razmišlja o tome s kakvim će ga jelom žena dočekati. Ako je pripremila ukusno jelo, on tako zdušno jede da bi taj prizor pobudio zavist i kod otmjenijih ljudi, kao i oduševljenje malog čovjeka. Ako mu žena nije spremila jelo, on je opet jednakoga raspoloženja. Zna zanemariti sitne brige. Ni za što ne mari previše. Ne uzbuđuje se što u džepu ima samo četiri dinara. On leži na otvorenom prozoru i promatra trg na kojem stanuje: kako se štakor zavlači u slivnik i kako se djeca igraju. Sve ga zaokuplja unutarnjom mirnoćom postojanja kao da je i sam dijete. Bezbrižan je poput kakvog skitnice, pa ipak kupuje svaki trenutak svog života po najskupljoj cijeni. Zato što se znade odreći materijalnih dobara i svega najdražeg što čovjek u konačnosti ima na raspolaganju. To mu nije lako, ali on zna da posjedovanje tih stvari nije presudno. On se ne boji ničega. Vjeruje da će Bog uvijek pronaći rješenje. I tko mu što može? Konačnost je puna briga. Ali njegova konačnost, u koju se ovaj junak vjere vratio nakon što se jednom odrekao svega čime je ispunjena, to je jedna nova konačnost. Bog mu je vratio konačnost na dar, kao nagradu zbog njegove vjere, iako vitez vjere ništa ne čini zbog obećane nagrade. Njegova konačnost bila je gotovo izgubljena, nemoguća, a sad je tu. Zato joj se neobično raduje.
Lako je živjeti u likovima prošlosti, rekao bi Kierkegaard. Za to ne treba mašte. Nije problem sanjariti o budućnosti, jer ona nam ne pruža otpor. Dapače, umijeće je živjeti ovdje i sada, pronaći stvarna rješenja za život. Opis svakodnevnog života viteza vjere govori nam još nešto. To «sada» čovjek je zadobio nakon jednog kretanja. On se bio odrekao svega racionalnog i svoju je dušu uzdigao do neba. Zatim se vratio u konačnost. Kierkegaard kaže: ali to je jedna nova konačnost. Nastala je nakon kretanja beskonačnog odreknuća i povratka na zemlju. To je takoreći sposobnost pojedinca da se znade odreći svega i vratiti se nazad.
U pozadini dosadašnjih razmatranja je shvaćanje vremena kao niza ‘sada’, koje u zapadnjačkoj povijesti važi od Aristotela (točnije: od Zenona). Heidegger u svojoj filozofiji uvodi potpuno novu strukturu vremena. On kaže da je vrijeme kao niz sada jedno linearno vrijeme. Ono je pojednostavljeno i osiromašeno. Radi se o tome da vrijeme treba misliti u četiri dimenzije: kao sadašnjost, prošlost, budućnost i još kao njihov međusobni odnos.
Razmotrimo još jednom Aristotelov pojam vremena. Vrijeme možemo shvatiti kao niz sada samo ako apstrahiramo od posebnosti svakog sada, odnosno ako ih fizikalno-matematički pojednostavimo. To se događa u znanstveno-tehničkog predodžbi vremena u kojoj čovjek vrijeme uspoređuje s hodom mehaničkog kronometra. U tom pogledu je Aristotel sa svojom definicijom linearnog vremena nagovijestio moderni pogled na vrijeme.
Ima specijalnih trenutaka. U jednoj vremenskoj točki (trenutku) vidimo izuzetnu snagu, u kojoj čovjek dolazi do istine. Tu istina (učenje) nije sokratovski shvaćeno sjećanje na svijet ideja. (Usp. Kieerkegaard, Filozofsko trunje, Demetra, Zagreb, 1998.) Na njegova pleća pada Božja milost i on se preobražava u Božjeg čovjeka. To je trenutak punine vremena. Taj je trenutak važniji od svih drugih, kad se ljudski život preokreće i u tom preokretu dobiva smisao. U jednom trenutku vječnost se ulijeva u vremenitost. U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“ (isto, str. 38) Ali, čovjek nije u stanju sadržaj vjere preliti u oblik pojma. Vjera ostaje apsurdna i neshvatljiva. Kretanjem vjere dobivamo nešto u praktičnom život. Dobivamo smisao i sreću. Ali to ne možemo objasniti.
Ne možemo objasniti, ali nam se to na neki način pokazuje. Zato je Kierkegaard na početku Ponavljanja o argumentaciji Diogena rekao da on nije rekao ni riječ, nego je stvarno istupio. Kretanja ipak ima. Ono se zbiva u duhu i neobjašnjivo je. Ono je apsurdno. Zato je Wittgenstein svoj Tractatus završio stavom da se mistična regija ne može izreći, nego se pokazuje. Kad je riječ o smislu života, Wittgenstein je učio od obojice, a Tolstoj od Kierkegaarda.
Pod pritiskom Zenonovih dokaza priznajemo da je izvanjski svijet pun proturječja. U navedenoj studiji Hegel kaže da baš mišljenje stvara teškoću, jer ono razdvaja momente prostora i vremena u njihovoj različitosti, iako su oni u stvarnosti povezani. Radi se o razumskom shvaćanju koje ne zna pomiriti suprotnosti. Teškoća se sastoji u tome da se ono prevlada. To je moguće ako razmišljamo dijalektički, spekulativno. Samostalni značaj pojedinih segmenata na vremenskoj crti primijenili smo na kretanje života. Tu smo otkrili značaj pojedinog trenutka. Sadašnji trenutak je zapravo jedini stvaran (pripada mu bitak i istina). Blijede slike prošlosti i maglovita nadanja budućnosti iluzije su bez realne osnove. Ako se život gleda na taj način, kretanja nema. Čovjek živi vječno kad živi u sadašnjosti.
Ovaj stav mogao je izvesti Wittgenstein u Logičko-filozofskom traktatu, jer je vječnost definirao kao nevremenitost, umjesto kao beskonačno trajanje vremena. Iz te odredbe logično proizlazi slijedeći Wittgensteinov stav: „Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava.“ Smrt postoji u onom idućem ‘sada’, u kojem se svijest pokojnika već ugasila. On ju dakle ne doživljava, iako je mrtvo truplo za rodbinu vrlo realna činjenica. Zbog toga o vlastitoj smrti možemo razmišljati samo kao točki (trenutku) u neodređenoj budućnosti, praveći paralelu sa smrću drugih ljudi. Tu se javlja jedan psihološki problem, koji Tolstoj pokazuje u pripovijetki Smrt Ivana Iljiča. Ivan Iljič je teško obolio i suočio se s mogućnošću vlastite smrti. Tolstoj piše: „U dubini duše Ivan Iljič je znao da umire, ali on ne samo da se nije privikao na to nego jednostavno nije shvaćao, nikako nije mogao shvatiti. Onaj primjer silogizma što ga je on učio u logici Kizevetera: ‘Gaj je čovjek, ljudi su smrtni, prema tome Gaj je smrtan’, činio se njemu cijelog njegova života pravilnim samo u odnosu na Gaja, a nikako ne u odnosu na njega samoga. Ono je bio čovjek-Gaj, uopće čovjek, i to je bilo potpuno pravično; ali on nije bio Gaj i nije bio uopće čovjek, nego je uvijek bio sasvim, sasvim osobito biće među svim drugim bićima…I Gaj je uistinu smrtan, i za njega je pravilno da umre, ali za mene, Vanju, Ivana Iljiča, sa svim mojim osjećajima, mislima – ja sam nešto sasvim drugo.“ (Smrt Ivana Iljiča, isto, str. 50-51)
U nastavku ću obraditi još jednu poveznicu Kierkegaarda s Tolstojem, s kojom ću završiti ovaj rad. Kierkegaard kaže da se pripovijest o Abrahamu čita površno. Čitatelji propuštaju uživjeti se Abrahamovu poziciju. Kierkegaard kaže: „Ono što se iz pripovijesti o Abrahamu ispušta jest strepnja.“ Možemo li zamisliti Abrahamove muke tijekom trodnevnog putovanja do brda Morija? Nikome ni riječi nije rekao o tome da mu se Bog obratio i tražio od njega da žrtvuje sina. Ništa nije rekao ženi Sari, slugama i sinu Izaku. Sam je proživljavao svoju muku. Ali je u svojoj predanosti ipak osjećao Božju prisutnost. Čak i ateista može osjetiti zahvalnost, iako ne zna prema kome. A vjernik zna. Osjeća „neki“ oslonac u svojoj egzistenciji. Taj oslonac dopire iz transcendencije.
Tolstoj u svojoj Ispovjedi detaljno opisuje kako je u zrelim godinama ponovno pronašao vjeru. Nije ju pronašao razumom, nego intuicijom. Usnuo je neobičan san, koji mu je objasnio sve što je preživio u mukotrpnoj potrazi za smislom života.
Tolstoj kaže: „Evo tog sna: Vidim da ležim u krevetu. Nije mi niti dobro, niti loše, ležim na leđima. No počinjem razmišljati o tome da li je dobro ležati; nešto mi je, čini mi se, neudobno nogama: da li je kratko ili neravno, no nekako je neudobno; mičem nogama i istovremeno se počinjem pitati kako i na čemu ležim, što mi do tog trenutka nije palo na pamet. I gledajući svoj krevet vidim da ležim na pletenom remenju od konopaca, pričvršćenom za stranice kreveta. Moja stopala leže na jednom takvom remenu, potkoljenice na drugom, pa je nogama neudobno. Ja nekako znam da je to remenje moguće pomicati. I nogama odgurujem posljednji remen pod nogama. Čini mi se da će mi tako biti udobnije. No odgurnuo sam ga predaleko te ga pokušavam dohvatiti nogom, no s tim pokretom ispod mojih potkoljenica isklizava i drugi remen te su mi se noge objesile. Pomičem se čitavim tijelom kako bih to sredio, potpuno uvjeren da ću se uskoro udobno namjestiti; no s tim pomicanjem isklizava i pomiče se poda mnom i drugo remenje, i ja vidim da se stvar sasvim kvari: čitav donji dio mojega tijela se spušta i visi, noge ne dosežu do zemlje. Držim se samo gornjim dijelom leđa i postaje mi ne samo neudobno, već i iz nekog razloga strašno. Tek sad se pitam ono što mi prije nije palo na pamet. Pitam se: gdje i na čemu ležim? Počinjem se ogledavati i prije svega pogledava dolje, tamo gdje se objesilo moje tijelo i gdje bih, kako sam osjećao, trebao skoro pasti. Gledam dolje i ne vjerujem svojim očima. Ne samo što sam bio visoko, na visini sličnoj najvišoj kuli ili planini, nego sam bio na visini kakvu nikad nisam mogao zamisliti. Čak ne mogu niti razaznati vidim li išta tame dolje, u toj beznadnoj propasti nad kojom visim i koja me vuče. Srce mi se stisnulo i ja osjećam užas. Gledati tamo je užasno. Ako nastavim gledati tamo, osjećam da ću svakog trenutka skliznuti s posljednjeg remenja i poginuti. Odvraćam pogled, no ne gledati je još gore jer zamišljam o tome što će biti kad spadnem s posljednjeg remenja. I osjećam da od užasa gubim posljednje uporište te polako po leđima kližem sve niže i niže. Još samo trenutak i sasvim ću spasti. I tada pomišljam: ovo ne može biti stvarno. Ovo je san. Probudi se. Trudim se probuditi ali ne mogu. Što činiti, što činiti? – pitam se i gledam uvis. Visinama također nema kraja. Gledam te visine neba i trudim se zaboraviti o bezdanu ispod, i zaista, zaboravljam. Beskonačnost ispod mene me odbija i užasava; beskonačnost iznad mene me privlači i osnažuje. I dalje visim nad propašću na posljednjem remenju koje još nije iskliznulo ispod mene; svjestan sam da visim, no gledam samo uvis i moj strah prolazi. Kako već biva u snu, nekakav glas govori: ‘Pogledaj to, to je ono!’ i ja gledam sve dalje i dalje u beskonačnost iznad i osjećam kako se smirujem, sjećam se svega što je bilo i prisjećam se kako se sve to dogodilo…I više nego što vidim, osjećam čitavim tijelom tu uporišnu točku na kojoj se držim. I vidim da ne visim i ne padam, već se držim čvrsto. Pitam se kako se držim, opipavam, ogledavam se i shvaćam da je poda mnom, pod sredinom moga tijela jedan remen i da gledajući prema gore ležim na njemu u najstabilnijoj ravnoteži, i shvaćam da je taj remen držao moje tijelo i ranije…U snu se čak i čudim kako to nisam shvatio ranije.“
Dražen Pavlić