ProÅ¡la godina, bila je i u znaku 100. godiÅ¡njice od objavljivanja priÄe Tomasa Mana „Smrt u Veneciji“.
Udovica Tomasa Mana, Katia, svojedobno se prisetila kako se njen muž, jednom prilikom, na plaži zagledao u jednog prelepog deÄaka i kako je bio toliko fasciniran njegovom ljepotom da nije mogao prestati da ga gleda. No, Katia je tom prilikom izjavila da Tomas Man nije pratio deÄaka. On je to u svojoj priÄi prepustio Gustavu von AÅ¡enbahu, takoÄ‘er piscu, Äije putovanje u Veneciju zapravo poÄinje u Minhenu.
Na izložbi predstavljenoj u Minhenu se, preko pisama, fotografija i ostalih dokumenata povlaÄe paralele izmeÄ‘u Tomasa Mana i glavnog protoganoste njegove priÄe. Man i AÅ¡enbah su imali sliÄne životne sudbine. I Tomas Man, koji je od 1894. godine živio u Minhenu, naÅ¡ao se 1911., kao i AÅ¡enbah, u stvaralaÄkoj krizi i to upravo kada je poÄeo da piÅ¡e „Smrt u Veneciji“. Tada je kompletan kulturni pejsaž bio na prekretnici. Kako je rekao Å¡ef „Literarne kuće“ u Minhenu Rajnard Vitman, „ tada je poÄelo da se kristalizira neÅ¡to novo“. Izložba, koja je otvorena do 6. januara 2013., najpre je predstavljena u „Kući Budenbrokovih“ u Libeku, u rodnom gradu Tomasa Mana. Sam pisac je svojevremeno izneo veoma interesantne veze izmeÄ‘u grada laguna u Italiji i njegovog rodnog Libeka: „To je kao da bi se ste u orijentalnoj fantaziji zapravo preveli grad Libek“, pisao je Tomas Man o Veneciji u svom pismu iz 1916. godine.
1971. godine „Smrt u Veneciji“ je na filmsko platno prebacio italijanski reditelj Lukino Viskonti. U njegovom filmu, po noveli Tomasa Mana, kompozitor i dirigent Gustav von AÅ¡enabah parabrodom stiže u Veneciju. PoÄetna scena, u kojoj kamera sledi glavnog junaka jedne knjige, traje viÅ¡e od Å¡est minuta praćena delovima 3. i 5. simfonije Gustava Malera…
Venecija, poÄetkom 20. veka, grad kojem je suÄ‘ena propast, simboliÄna je kulisa za priÄu Tomasa Mana o Gustavu von AÅ¡enbahu, u filmu posustalom dirigentu i već duže vremena udovcu, koji se u tada kolerom zaraženoj Veneciji „zaljubi“ u mladog i prelepog TaÄ‘a.
„Promenio sam AÅ¡enbaha, koji je u knjizi pisac, u kompozitora u filmu. Mislim da je to bila i ideja Tomasa Mana. Mi smo mnogo o tome istraživali – i govorilo se o Gustavu Maleru i, imao sam ideju da se u filmu neprestano Äuje muzika Gustava Malera…“ rekao je jednom Viskonti.
Dekadentna Venecija 1912., morbidni Å¡arm, belosvetska buržoazija, luksuzni hotel na Lidu, uliÄni muzikanti, koji i – pored zabrane – žele da dobiju koju Å¡aku lira, i zabave bogate goste, ili da ih na kraju ismeju…
Tomas Man opisuje asketski život Gustava von AÅ¡enbaha, koji u svojoj usamljenosti i posvećenosti na kraju nailazi na 14-godiÅ¡njeg TaÄ‘a, kao inkaranaciju savrÅ¡ene lepote. Svoju fasciniranost njim on opravdava filozofskim argumentima u kojima ponavlja platonski dijalog Sokrata i Fedra, po kojem je lepota „jedina forma duhovnog, koju možemo da prihvatimo naÅ¡im Äulima… “
AÅ¡enbah uverava sebe da je njegov interes za deÄaka estetske naravi. Na kraju postaje opsednut njime i umire na plaži na Lidu gledajući ga – dok mu niz lice padaju kapi tek sveže ofarbane kose i Å¡minke…
Gustav von Ašenbach umire 1912. Godinu dana ranije umro je Gustav Maler. „Smrt u Veneciji“ – novela Tomasa Mana i film Lukina Viskontija ostaju dela majstora.
[vsw id=“jEVVXMPUTiA“ source=“youtube“ width=“500″ height=“419″ autoplay=“no“]
Senad Tanović