„Pokojni“ – Martin Skorseze

„Pokojni“ – Martin Skorseze

„Možda ste već pročitali glasine da su „Pokojni“ stara škola filmova o policajcima. Možda ćete misliti isto ako zapravo ne obraćate pažnju na ono što se događa na velikom ekranu. Ili ćete možda u „Pokojnima“ prepoznati ono što taj film jest: novi američki klasik krimi žanra legendarnog Martina Scorsesea, čiji talent ovdje sjaji najjačim zrakama.“

Ovo oduševljenje uglednog filmskog kritičara Rolling Stonea Petera Traversa otprilike ocrtava raspoloženje njegovih kolega, ali i publike u vrijeme kad se Scorsese zadnji put okušao u žanru u kojem  se s „Dobrim momcima“ i „Casinom“ dokazao kao velemajstor. No za razliku od ova dva neupitna remek-djela, koja su ostarila izvrsno i vrijeme im samo ide na ruku na putu da postanu klasici američke kinematografije, s „Pokojnima“ stvari, s vremenskim odmakom, stoje malo drugačije. Nije to loše djelo, već solidno zanatski odrađen posao u kojem je Scorsese odigrao valjda na najsigurnije i najproračunatije u karijeri.

the_departed

Da ironija bude veća, „dug“ struke mu je vraćen baš na njemu, jer teško je naći bolju riječ od „ironija“ kad Oscara dobijete za tamo nekakav remake, a popušite s jednim „Taxi driverom“, „Razjarenim bikom“ „Dobrim momcima“, „Bandama New Yorka“, „Avijatičarem“ pa i recentnim, briljantnim „Vukom s Wall Streeta“.

Za početak, treba malo pojasniti okolnosti od prije deset godina i danas, okolnosti banalnije od lamentacija o tendencijama filmske umjetnosti, pomodnosti i spomenutom „dugu“ velikom redatelju koji je bio na putu da ode u grob poput filmskih genijalaca Lumeta i Altmana, a da ne dobije formalnu Akademijinu potvrdu genijalnosti. Naime, u to doba većina filmoljubaca je „Pokojne“ pogledala u kinima, a prije (ili kasnije) eventualno njegov predložak hongkonški „Inferal Affairs“ snimljen samo četiri godine ranije, na VHS kopiji sumnjive kvalitete. Zvuči prozaično, ali ima nešto u tome.

Deset godina kasnije ekrani kod kuće su veći, HD kopije filmova standardne i dostupnije nego ikad. Dakle u tehnički izjednačenim pozicijama originala i obrade, „Inferal Affairs“ u jednoj sjajnoj ravnoteži artizma i komercijalnosti danas izgleda kao malo izvanvremensko remek-djelo. Priča o dva mlada čovjeka koji su pristali na dugoročnu opasnu igru da postanu krtice u neprijateljskim redovima tako da je jedan od strane mafije instaliran u redove policije još od policijske škole, a drugi da se iz policijske škole infiltrira u redove mafije, nije jednostavna u originalnom filmu.

Praćenje otežava činjenica da imamo poteškoća s razlikovanjem lica Azijata, a ne pomaže ni to što se autori nisu zamarali s društvenim kontekstom, pa čak posebno ni backgroundom dvojice glavnih junaka. No, ta nužnost koncentracije biva obilato nagrađena kasnije kroz razvoj radnje, riječ je o genijalno posloženoj priči visoke napetosti i iznenadnih obrata u kojoj moralne dileme ostaju za razmišljanje gledatelju za kasnije.

infernal-affairs

U slijednom gledanju, „Pokojni“ gotovo vrijeđaju inteligenciju gledatelja. U njemu je sve nacrtano kao za malu djecu, sa Scorseseom priča je dobila i društveni kontekst u kojem mafijaški boss iz Bostona potanko objašnjava zašto su neke stvari kakve jesu, kako je svejedno jesi li kriminalac ili policajac kad ti netko uperi napunjeni pištolj u lice.

Da, kad prvu rečenicu u filmu „ne želim biti produkt svoje okoline, želim da okolina bude moj produkt…“ izgovori Frank Costello, glavni mafijaš južnog Bostona, a Frank Costello je Jack Nicholson, dok u pozadini drma „Gimme Shelter“ Stonesa, stvari izgledaju obećavajuće i u prvih par minuta izgleda da će Scorsese baciti sasvim novi pogled na original. To se zapravo ne desi, pratimo nepotrebni zaslađivač za zaslađivačom, kao prepisan iz imaginarnog priručnika „Kako udovoljiti holivudskoj publici“.

Od suvišnog hiperboliziranja ljubavne drame u odnosu na original (pa onda oba dva glavna junaka iz nekog razloga slučajno upadaju u vezu s istom ženom, odnosno ona nužno u preljub), preko prekomjerne paljbe duhovitosti tamo gdje joj je i nije mjesto, do uvođenja happy enda, valjda da svi mogu otići iz kina s kakvim takvim olakšanjem zbog djelomične pobjede dobra nad zlim. Sve to skupa, „ekonomični“ original od 90 minuta kojeg se po pitanju zapleta/raspleta Scoresese vjerno držao, rastegnulo je film na 151 minutu. Ovakve dužine trebale bi biti rezervirane za epske filmove, a u „Pokojnima“ ima malo toga epskog. Pa, jednu sagu o mafijaškim obiteljima u „Dobrim momcima Scorsese, koji ne zna snimiti film od 90 minuta, uspio je zgurati u pet minuta manje vremena, a epsku sportsku dramu „Razjarenog bika“, u čak 22 minute manje. Da, između ostalog „Pokojni“ su prerastegnut film.

Neočekivano dno je svakako detalj sa samog kraja, gore potpisanom promakao u memoriji s prvog gledanja, prolazak štakora kroz zadnji kadar nakon što glavni negativac dobije metak u glavu i time se djelomično pravda naplati, kad je pozitivac već metak u glavu dobio nešto ranije. Takva eksplicitna sugestija na cinkanje i „krtice“  (odnosno štakora u angloameričkom poimanju tih stvari), je do bola profana, da ne kažemo infantilna. Sjaj hongkonškog originala pojačava savršeni casting gdje lica glavnih junaka često govore više od riječi i otkrivaju čestitost, odnosno huljstvo.

the-departed-leonardo-dicaprio-and-ray-winstone

S jedne strane i glumačka postava „Pokojnih“ je jača strana. Nicholson je standardno Bog glume, Scorseseov „kućni“ glumac Di Caprio standardni pretendent za najboljeg glumca generacije, Mark Whalberg je briljantan u ulozi pravovjernog policijskog narednika pogana jezika i tankih živaca. S druge strane, Matt Damon je sjajan glumac, ali jednostavno mu ne stoji uloga moralno najupitnijeg lika u cijeloj priči.

Uloga policijskog zapovjednika je krivo dodijeljena i beskrvnom Martinu Sheenu. Doduše, za „kasnog“ Martina Sheena svaka je uloga krivo dodijeljena. Par briljantnih nastupa glumaca, i mora se priznati, nekoliko nezaboravnih ciničnih dijaloga u kojim je u većini s jedne strane Nicholson, puno je premalo da bi u drugom gledanju na „Pokojne“ gledali kao klasik američkog krimi filma.

Iz nekog razloga, ovdje se Scorsese odrekao i nekih od svojih trade-markova, prije svega naracije koja bi u „Pokojne“ morala sjesti, pa i point of view kamere i zamrznutih kadrova  što je tako dobro funkcioniralo u „Dobrim momcima“ primjerice.

Ne, „Pokojni“ nisu sasvim loš film. Kako bi i bili s tako sjajnom postavom i  malim remek-djelom kao predloškom. Od tog ni Ed Wood vjerojatno ne bi napravio katastrofu. Upravo u tome leži i dio razočarenja u ovom drugom gledanju. Recikliranje jakih filmova malih kinematografija možda nije najpametnija ideja za velike redatelje, jer beskompromisni originali nemilosrdno otkrivaju slabosti holivudskih inačica. Baš kao u recentnom slučaju još jednog briljantnog sineasta Davida Finchera za čiju se verziju „Djevojke s tetovažom zmaja“usuđujemo tvrditi da će „ostariti“ slično kao i „Pokojni“. Kao blijeda verzija za širu publiku po svemu superiornog švedskog originala.

the-departed-leonardo-dicaprio-8607389-2560-1707

Drugo je pitanje motiva Martina Scorsesea da pristupi snimanju ovog filma ovako očito kompromiserski. Bez obzira na njegovu neupitni nerv filmskog genija i autoritet, Scorsese se suočavao i s nerazumijevanjem publike (neuspjeh mjuzikla „New York, New York“ bacio ga je u depresiju i odavanju drogama, sjajnu komediju „Kralj komedije“ publika je totalno ignorirala), i s nerazumijevanjem studija (Disney se povukao iz produkcije „Bandi New Yorka“ jer im je bio prenasilan, Paramaount je iz vjerskih razloga napustio projekt „Posljednje Kristovo iskušenje“).

Sve se to događalo nakon što je postao jedno od najvećih imena svjetske kinematografije. Za zaključiti je da je svaki novi projekt i za takav kalibar redatelja nova borba i novo iskušenje. Možemo samo nagađati jesu li „Pokojni“ projekt do kojeg mu nije bilo osobito stalo i upravo je na njemu odlučio zatomiti artizam nauštrb komercijalnosti. Ako ćemo tim aršinima, ovo djelo je možda njegov najuspješniji projekt ikad. 90 milijuna uloženih dolara na blagajnama se više nego utrostručilo, a i po prvi (i zasad zadnji) put popunio mu je vitrinu u dnevnom boravku famoznim kipićem Akademije filmskih umjetnosti i znanosti. S tim na umu, i štakor u zadnjem kadru dobiva na smislu.

Piše: Tihomir Ivka

trusty.hr

You must be logged in to post a comment Login