Ne sećam se da sam postavljao tekstove o Beatles albumima ranije. UÄestvovao u raspravama, to da, ali priÄao o pojedinim albumima, mislim da nisam. Glavni razlog je to Å¡to sam ja jedan od “onih†– sa jedne strane Beatlesi a sa druge svi ostali, pa mi je teÅ¡ko. Mislim, ipak su oni fenomen, jedinstvena stvar, pre njih takvog neÄeg nije moglo biti, a stvari u pop muzici (a i Å¡ire) se razvijaju tako da se ni izdaleka neće ponoviti. Na svim forumima se povodom Beatlesa obiÄno razvije živahna diskusija, gde ih jedni kuju u zvezde (pomalo i preterujući) a drugi im (sasvim neopravdano) odriÄu svaki kvalitet. Kvalitet na stranu, o tome ću malo posle, nego svi oni koji smatraju da su Beatlesi neozbiljan bend, gube iz vida kako su u stvari kratko trajali. Zamislite jednu situaciju:
[youtube]iN75CuG1B1c[/youtube]
Zamislite da je rock zakasnio nekih 40 godina, da je polovina devedesetih i da znamo za Elvisa, ÄŒak Berija, Badi Holija, San Remo i onaj holandski radio. I da se onda ’97. godine pojave nekakvi Äupavci iz Liverpula koji sa debijem zasedaju na prva mesta top lista (kojih istina nema tako mnogo) muzikom koja je sama sirova energija – od deljanja gitara i praÅ¡tanja Äinela, pa do urlanja u mikrofone. Stvar se pred vaÅ¡im oÄima Å¡iri kao požar – gde god da nastupe dogaÄ‘a se kolektivno ludilo, pri tom Å¡tancuju hit za hitom, singlicu za singlicom, a krajem godine izlazi joÅ¡ jedan album. Pa onda 98. snimaju film, izdaju novi album, prave rÅ¡um u Americi, obaraju sve rekorde u prodaji karata (Elvis i Sinatra su u pitanju, znaÄi nije da nije naivno) drže mesta broj 1, 2, 3, 4 i 5 na ameriÄkoj top listi (ima l’ ko takav?), i… Naravno, krajem godine izdaju joÅ¡ jedan album. Pa 99. snimaju joÅ¡ jedan film, izdaju opet novi album… Umorni ste od novih albuma? Ma albumi su sve bolji i bolji, na ovom zadnjem je uz gomilu hitova tu i jedan od najpoznatijih svetskih Å¡lagera – Yesterday. Elem, krajem te godine opet ide novi album (Å¡esti u svega tri godine) na kojem Äak nema singla sa dvostrukom A stranom (Day tripper/We can work it out) koji odmah ide na mesto broj 1. Pri tom, ovaj album je vrlo ozbiljan, da ne kažem klasiÄan, album za sva vremena. A 2000. nam donosi opet novi album, i to onaj za koji je kazano “kad bi sva pop muzika nekako nestala, ovo je album na osnovu kojeg bi se mogla ponovo napisatiâ€. I ja ovo potpisujem.
Pogledajte – proÅ¡lo je nepune Äetiri godine. ÄŒupavci su od idiotskih tekstova i zabave za tinejdžerke postali priznati i cenjeni umetnici, glasnogovornici generacije. Iste godine Mayallovi bluesbreakersi sa Claptonom izdaju “onaj†album koji ja obožavam ali koji za Revolverom zaostaje svetlosne godine. Aftermath? Rudimentarni rhythm’n’blues (koji ja takodje volim, ali ipak…ipak). Ne znam Å¡ta je to izaÅ¡lo te ’66 (u naÅ¡oj igri 2000) da je prineti Beatlesima.
Da skratim, u naredne dve godine najpre imamo bend koji snima Pepera, ponovo pomera sve poznate granice i viÅ¡e i definitivno nema veze sa mladuncima koji u vozu sviruckaju i pevuckaju “I never realized what a kiss could be…†(klipani, jel da?), pa onda bend koji objavljuje “Beli†album i koji opet viÅ¡e nema veze sa jagodama, narednikom Peperom i sliÄnim fazonima.
A Å¡ta imamo 2003? Možda i najbolji album koji je bio i koji će biti, ali pre toga da zavrÅ¡imo sa ovom igrarijom – uporedite danaÅ¡nje bendove sa Beatlesima. Koliko su npr. Oasis evoluirali tokom svoje mnogo duže karijere? Ili Gansi? Ili U2 (koji bolje da nisu)? Ili ko god hoćete… Zamislite, pojave se 1997, ne stignete ni da ih poÅ¡teno zamrzite ako vam se nije dopao prvi album a oni se već rasture 2003, napravivÅ¡i Äudo u meÄ‘uvremenu. To se mora poÅ¡tovati i imati u vidu kad diskutujemo veliku Äetvorku.
Ah, kako me umore ovi uvodi… Elem, album se zove Abbey Road zato sto su oni tu na slici gde prelaze pomenuti road. U stvari je trebalo da se zove Everest pa je bilo planirano da se slikaju podno Mont Everesta, ali je putovanje do tamo i cela logistika koja uz to ide napuÅ¡tena kao preveliko opterećenje…. i ovako su se jedva skupili. Ubili su se gore opisanim tempom i bilo im je dosta beatles-ludnice i veselili su se Å¡to su u studiju svi zajedno poslednji put. SeÅ¡novi su bili suÅ¡ta suprotnost onima sa Let it Be. Ako sluÄajno neko ne zna, film Let it Be su seÅ¡novi za nesuÄ‘eni album Get Back koji je napuÅ¡ten zbog neslaganja karaktera i meÄ‘usobne netrpeljivosti. I onda su reÅ¡ili da naprave dostojan oproÅ¡taj i mada niko nije niÅ¡ta reko, “znalo se†da se snima zadnji album – tako bar priÄaju danas.
JoÅ¡ malo o omotu – u to doba kolale su glasine da je Pol mrtav, da je to dvojnik, i Å¡ta ti ja znam. I zbilja, na omotu Lenon u belom (kao sveÅ¡tenik neke uvrnute religije) predvodi procesiju u kojoj je Makartni bos, drži cigaretu u desnoj ruci, mada je inaÄe levak, i jedini kreće desnom nogom (svi ostali imaju ritam leva… leva). Uvrnut smisao za humor, nema Å¡ta.
I tako, konaÄno stižemo i do malo muzike. Album otvara mid tempo bluz (sto bi kazali Amerikanci) koji bi se u malo slobodnijem prevodu mogao nazvati – SvrÅ¡imo zajedno. Na prste jedne ruke mozete izbrojati efektnija otvaranja. Lennonov “shoot me†utopljen je u jednu fenomenalnu bas – liniju, a Ringo… Pa, sad, niko ga nikad ne pominje kad se nabrajaju najbolji bubnjari u rock muzici, niko nije kao za ÄŒarli Votsa rekao da su “samo bubnjevi takvi da pesma moze da traje i pola sata†(Honky tonk women) ali molim vas, posluÅ¡ajte ovo – da ne ulazim u hvalospeve (i Å¡uplju pricu) jasno je da Äovek svira bubnjeve u najboljem bendu svih vremena. Harison u fazonu, Makartni fenomenalan, Lenon u top formi, sjajna pesma, ali nikad takvog Ringa. I da ne zaboravim Bili Prestona, u tom trenutku neoficijelnog petog Älana (posluÅ¡ati singl Get Back/Don’t Let Me Down).
Something je neÅ¡to sasvim drugo, ali samo po raspoloženju. Svirka je (neverovatno ali istinito) joÅ¡ i bolja nego u Come Together. Makartni je neverovatno neopisiv – to Å¡to on i Ringo rade se definitivno ne uklapa u definiciju “ritam sekcijeâ€. Oni svoje instrumente sviraju perfektno, Å¡to mogu mnogi, ali toliko maÅ¡tovito, i sa toliko emocija kako mislim ne malo koji nego niko. InaÄe se radi o jednoj baladi za sva vremena, posvećenoj Harisonovoj supruzi, Pati Bojd. (kojoj je, da podsetimo, posvećena i Kleptonova Lejla). Pati je bez sumnje bila veoma talentovana za posvete… UopÅ¡te, tekst, aranžman, sve, sve je svetlosnim godinama udaljeno od bitlmanije. PoÄujte samo – “You asking me will our love grow – I don’t know, I don’t knowâ€, kako romantiÄno, a opet neizvesno. Onda sledi solo!
E, onda ide mozda i jedini promaÅ¡aj na ploÄi – Maksvelov srebrni Äekić. KlasiÄna makartnijevska detinjarija, na tragu Žute podmornice samo mnogo, mnogo slabija. Donekle je vadi uvrnut tekst (Maksvel je student medicine, pri tom psihopata i serijski ubica), ali nevolja sa ovom pesmom je to Å¡to vam svaki put kad sluÅ¡ate album sve viÅ¡e ide na živce. Jednostavno, posle dve briljantne pesme remeti tok albuma. Ja sam ga doduÅ¡e toliko puta presluÅ¡ao da sam oguglao. Hm, vadi je i Äinjenica da se po prvi put u (h)istoriji Äuje zvuk Moog sintisajzera. Ako vam to neÅ¡to znaÄi. Dobro da se ne lažemo, sintisajzere su koristili pre toga i Byrds i Monkees, ali viÅ¡e kao eksperiment, ovde ima nekog smisla.
Oh! darling nije niÅ¡ta epohalno ali je sjajna pesma. Legenda kaže da su sevale varnice izmeÄ‘u Lenona i Makartnija prilikom snimanja iste. Naime, pesma je Makartnijeva, logiÄno je bilo da je on otpeva, ali se Lenonu dopala i to toliko da je zamolio kolegu da je on peva uz obrazloženje da mu viÅ¡e leži. Kolega je ispao skot, nije mu dao, a da dokaže da i njemu leži dolazio je u studio zorom ranom a da prethodno ne bi ni progovorio ni zube oprao a kamoli neÅ¡to pojeo, ne bi li mu glas bio siroviji od sirovog. Rezultat jeste dobar ali i ja žalim sto je Lenon nije otpevao.
Octopus’s Garden je jedna od valjda dve pesme koliko je Ringo objavio u Beatlesima (Sve ostale davao mu je Makartni). Opet na tragu Yellow Submarine, ali mnogo (kvalitetom) bliža od nesretnog Maksvela.
I Want You (She’s So Heavy) je jedan neverovatan Beatle – blues, jedini pravi u njihovom opusu. SeÅ¡n zvani Yer blues sa Belog albuma ne raÄunam, zanimljiv je utoliko Å¡to znate da to sviraju Bitlsi i niÅ¡ta spektakularno tu nema. Ali ovde… ovde ima dve pesme koje Äine celinu. Nista neobiÄno za Lenona, Happiness is a warm gun sastavljen je od Äak 5 razliÄitih nedovrÅ¡enih pesama. I opet, ne fascinira me ni Lenonova ni Harisonova gitara (ona mekÅ¡a sa “džezi†filingom) koje su obe opet izvrsne i pokazuju koliko su obojica potcenjeni kao gitaristi, već Makartni. Tih dana on je poslednji put bio “samo†basista u bendu i gledao nekome (Lenonu) u leÄ‘a i tih dana je dokazivao da je bilo koja lista najboljih tri ili pet rock basista bez njega smeÅ¡na. InaÄe, beli Å¡um i nagli prekid pesme je sasvim nameran, nije iscurila traka. Lenon je sedeo u studiju, sluÅ¡ao kako pesma “curi†i u jednom trenutku odluÄio – tu! I tu su je odsekli. Zanimljivo je da iako se Å¡um pojaÄava, pikovi na v – metru se ne povećavaju. Zgodan Å¡tos! SliÄno se zavrÅ¡ava i “Obrati pažnju na poslednju stvar†na debiju Azre – Džoni uostalom nikad nije krio svoju fasciniranost Beatlesima. I joÅ¡ neÅ¡to – te pomalo neozbiljne meÄ‘uigre vokala i gitare – ne Äini li vam se da Lenon malo parodira Zeppeline? Nemam dokaza za ovo, a ne možemo ga ni pitati, ali stvar je nadasve sumnjiva.
Drugu stranu otvara vesela Harisonova pesma o dolasku sunca, proleća, ljubavi,… Dugo vremena moj favorit sa plavog albuma. Neposredno posle ovoga Harrison ulazi u studio zarad snimanja All Things Must Pass, i ko Å¡to vidite nalazi se na kreativnom vrhuncu.
Da se ne lažemo – Because me je oduvek nervirala. Da sad ne priÄam priÄe o elegantnoj harmoniji vokala, pa joÅ¡ malo o sintisajzerima koji daju muziÄki okvir formi, nežnim melodijama ali…ali.
Ali možda i nije. Možda je to mali predah pred najduži medley za koji ja znam. Beatlesi su (uglavnom Lenon, Makartni u manjoj meri) uvek imali gomilu otpadaka, samo nerazraÄ‘enih fragmenata koje su nekad uspevali da uklope u pesmu (pomenuti Hapines sa Belog albuma je najbolji primer), a nekad ne. U jednom medliju nije bilo ni potrebe da se razraÄ‘uju i cela stvar je ispala fenomenalno (ko ne veruje nek posluÅ¡a). Ipak, stvar koja otvara, You Never Give Me Your Money je itekako razraÄ‘ena – kompleksniju od ovoga Makartni je napravio tek sa Band on the Run. Pesme su sjajno “lepljene†jedna za drugu, a ovaj fazon je kasnije doveden do savrÅ¡enstva na jednom drugom remek delu – The Dark Side of the Moon. Da, i ovde i tamo je jedan od inženjera zvuka bio Alan Parson… Ne bih o svakoj pesmi pojedinaÄno, i ovako sam već otegao preko svake mere, mada za svaku ima po koja zanimljivost. Ono sto me fascinira je Äist rock zvuk – ni rokabili, ni rokenrol, već jedan pravi rock. Beatlesi su samo povremeno uspevali da zvuÄe tako Ävrsto, ovde je to sluÄaj na skoro pola albuma. Neka deljanja su maestralna, ne bi ih se postideli ni Klepton ni Pejdž, a moram izdvojiti onaj deo The End gde tutnje kao neki hard rock bend. Jedina mana te egzibicije je sto ne traje ni minut. I ostaće mi uvek žal Å¡to je nisu razvukli na bar pet ili Å¡est.
I na samom kraju ima jedan zgodan Å¡tos – Na ploÄi uopste nije izlistana Her Majesty. Ima The end, i onda viÅ¡e od minuta tiÅ¡ine. Tu svako normalan skida iglu s ploÄe. E, a ako imate one Toske sto same vraćaju, onda se prvi put uplaÅ¡ite kad grune kraj od Mean Mr. Mustard, pa krene pesma. Her Majesty je inaÄe u medliju trebala ići tu, pa ju je posle Makartni izbacio shvatajući da je Polythene Pam prirodan nastavak u svakom pogledu. MeÄ‘utim, bila mu je srcu draga pa ju je prilikom zadnjeg miksovanja ubacio koristeći danas dobro poznatu tehniku “cut and pasteâ€.
I tako… odužih … Ali ipak radi se o jednom od najboljih albuma ikad napravljenih, uzimajući u obzir snagu pesama, kvalitet svirke, ali posebno aranžmane i produkciju. Bilo je jos sjajnih, velikih ploÄa te 1969. godine, sa gomilom dobrih pesama, Äak klasika, ali nijedna od njih nema tu konzistentnost, taj kvalitet tokom celog albuma. A produkcijski i koncepcijski sve padaju u vodu. To je istina, zar ne – evo, Let it bleed je albumÄina, jedno od najboljih Stones izdanja, ali daleko je to od Abbey Roada.
Za one koji album imaju, nisam otkrio toplu vodu. Za one koji ga nemaju – voleli vi Beatlese ili ne, morate ih poštovati. Ovo je jedan od razloga.
Side one
1. „Come Together“Â – 4:20
* Lead vocals: Lennon
2. „Something“ (George Harrison) – 3:03
* Lead vocals: Harrison
3. „Maxwell’s Silver Hammer“ – 3:27
* Lead vocals: McCartney
4. „Oh! Darling“ – 3:26
* Lead vocals: McCartney
5. „Octopus’s Garden“ (Ringo Starr) – 2:51
* Lead vocals: Starr
6. „I Want You (She’s So Heavy)“ – 7:47
* Lead vocals: LennonSide two
1. „Here Comes the Sun“ (Harrison) – 3:05
* Lead vocals: Harrison
2. „Because“ – 2:45
* Lead vocals: Lennon, McCartney, Harrison
3. „You Never Give Me Your Money“ – 4:02
* Lead vocals: McCartney
4. „Sun King“ – 2:26
* Lead vocals: Lennon
5. „Mean Mr. Mustard“ – 1:06
* Lead vocals: Lennon
6. „Polythene Pam“ – 1:12
* Lead vocals: Lennon
7. „She Came in Through the Bathroom Window“ – 1:57
* Lead vocals: McCartney
8. „Golden Slumbers“ – 1:31
* Lead vocals: McCartney
9. „Carry That Weight“ – 1:36
* Lead vocals: Lennon, McCartney, Harrison, Starr
10. „The End“ – 2:19
* Lead vocals: McCartney
11. „Her Majesty“ – 0:23
* Lead vocals: McCartney
Boban Savković